Karl Bilt: Dejton je bio jedino rješenje, ali se rat mogao izbjeći
Bilt, aktivni učesnik pregovora u Dejtonu, upozorio je da se i sad "Evropa oglušuje o Balkan i opasnosti koje tamo vrebaju"
Za međunarodnu zajednicu je Dejtonski sporazum na kraju bio jedino rješenje, ali se rat u Bosni mogao izbjeći da je primijenjen, a na pritisak Amerikanaca od bošnjačkog vodjstva odbačen, prethodno potpisani "Karington-Kutiljero sporazum" Evropske unije o uređenju te zemlje, ocijenio je donedavni šef švedske diplomatije i bivši izaslanik EU za Bosnu Karl Bilt.
U napisu za Evropski savjet za međunarodne odnose povodom 20. godišnjice ovog sporazuma, on je podsetio da su ključni djelovi od Alije Izetbegovića naknadno odbačenog sporazuma EU o uređenju Bosne i Hercegovine koji su već bili potpisali vođi Bošnjaka, Hrvata i Srba, potom i ugrađeni u nagodbu u Dejtonu.
Bilt, aktivni učesnik pregovora u Dejtonu, upozorio je da se i sad "Evropa oglušuje o Balkan i opasnosti koje tamo vrebaju, a njeni političari moraju biti preduzimljivi i spriječiti ponavljanje istorije, naročito zbog škripca u kojem se sad taj region našao zbog izbjegličke krize".
"Kritičari su napadali Dejtonski sporazum da uvrežuje nacionalne i etničke podele u ustav Bosne, ali to je bilo jedino ostvarljivo rješenje da se spriječi raspad te zemlje", ocijenio je nekadašnji izaslanik EU za BiH.
On je ukazao na činjenicu da je "Evropa ocijenila da je kucnuo njen čas" za rješavanje sukoba u bivšoj Jugoslaviji i upravo da bi se spriječio rat u Bosni, u proljeće 1992. britanski lord Karington i portugalski diplomata Žoze Kutiljero izradili su plan za državno uređenje BiH koji su potpisali vođi tri strane.
"Temeljno ustrojstvo plana Karington-Kutiljero bilo je", kako je naveo, "veoma slično nagodbi u Dejtonu, utanačenoj par godina kasnije, pošto su dva miliona lica u Bosni pobegla iz svojih domova, a preko sto hiljada njih izgubilo živote".
"Ako biste pitali prvog pregovarača EU, lorda Karingtona, on bi vam ubjedljivo rekao da su SAD bile te koje su podstakle bosanskog muslimanskog vođu, predsjednika Aliju Izetbegovića, da se povuče iz tog dogovora", ističe Bilt.
Žoze Kutiljero je prije nekoliko godina na jednom okruglom stolu u Briselu to potvrdio i rekao da se "zna koji je visoki američki zvaničnik zatražio od predsjednika Izetbegovića da povuče potpis sa plana EU za BiH".
Bilt, od 1999. do 2001. specijalni izaslanik za Balkan generalnog sekretara UN, napominje da "pošto je rat potom izbio i proširio se Bosnom, UN i EU su pokrenule mirovne napore u ljeto 1992." i u Ženevi su bivši američki državni sekretar Sajrus Vens i raniji šef britanske diplomatije Dejvid Oven pregovarali s vođstvom tri strane i konačno 1993. godine ponudili mirovni plan.
"Ali su se vjetrovi promijenili u Vašingtonu, i Džordža Buša (Starijeg) zamijenila je vlada Bila Klintona", ukazuje očevidac i učesnik ovih istorijskih događaja u ovom izuzetnom svjedočanstvu, i dodaje da su "i dalje predmet oprečnih tumačenja priče kako je propao i ovaj 'Vens-Oven mirovni plan', mada Dejvid Oven ne krije svoje uvjerenje da je nova administracija u Vašingtonu podsjekla noge tom planu i napustila sve napore".
Bivši izaslanik EU i UN za Bosnu kaže da Oven u svojoj knjizi "Balkanska odiseja" piše: "Da je predsjednik Buš pobedio na novembarskim izborima 1992. godine, došlo bi do raspleta u Bosni i Hercegovini 1993. godine".
Oven dodaje da "od proljeća 1993. do leta 1995. učinak politike SAD, uprkos što se nazivao 'zauzdavanjem', bio da se produžio rat bosanskih Srba u Bosni i Hercegovini".
Bilt kaže da su to "jake riječi, kao i napisi Sajrusa Vensa, koji je naravno osjetio da je odbačen od Vašingtona i potom ostao gurnut u stranu godinama".
Potom je formirana Kontakt grupa SAD, Velike Britanije, Francuske, Njemačke i Rusije s ciljem da u Bosni pokrene stvari, ali pošto nije bilo nikakvog napretka, 1995. je sazvana konferencija u Dejtonu.
Tamo je konačno potpisan sporazum "koji suštinski sve u sebi vraća na plan Karington-Kutiljero pre izbijanja rata, samo što je Bosna sastavljena iz dva, a ne tri entiteta", primjećuje Bilt.
On kaže da je "jedan od potom stvorenih mitova bio to da su Srbi došli za pregovarački sto zbog snažnog američkog bombardovanja… a bombardovanje koje je imalo sumnjivu vojnu vrijednost je Ričardu Holbruku omogućilo da predsjednika Izetbegovića ubijedi da prihvati Republiku Srpsku, što je on dotad odbijao".
Bilt kaže da su se u Dejtonu utvrđjivanju unutrašnjih granica snažno bavili Amerikanci i tri strane u BiH, dok su izaslanici EU "više bili posvećeni ustavnom ustrojstvu koje bi Bosnu vratilo nazad na zajednički temelj… i ruski ministar inostranih poslova Igor Ivanov je u tome bio konstruktivna i važna snaga".
Bilt kaže da su se u Dejtonu utvrđjivanju unutrašnjih granica snažno bavili Amerikanci i tri strane u BiH
On dodaje da je to ustrojstvo konačno ispalo složenije nego čto se mislilo i dodaje da je "Federacija BiH skovana u Vašingtonu u početku 1993. da bi se obustavili sukobi između Muslimana i Hrvata".
Bilt odbacuje kritike da je takva struktura uvrežila etničke podele, a ne prava pojedinaca i naglašava "da bi u teoriji jedinstvena država bila bolja i demokratskija, ali u praksi o takvim riješenjima je lakše pričati nego ih ostvariti".
"Onima koji dovode u pitanje Dejton zato što je utemeljio nacionalne i etničke identitete može se savjetovati da pokušaju da ubijede Škotlanđane da prihvate potpunu integraciju s Engleskom, ili Katalonce i Baskijce sa Španijom… a mogu to pokušati i s Bavarskom".
Bilt ukazuje na to da "političari u takvim zemljama teže da se oslone na nacionalne identitete, a ishodi na izborima u Bosni su to decenijama poslije Dejtona nažalost potvrdili".
On kaže da je nada bila da će posleratna Bosna, uz podršku procesa evropske integracije, konačno dovesti do "Bosne dalje od Kipra, a bliže Belgiji".
Uz opasku da se to dosad nije dogodilo, Bilt izražava nadu da će BiH "postepeno doći i do novog ustavnog rješenja" i podvlači da, uprkos svim spoljnim pritiscima, "jedino razni činioci u Bosni mogu načiniti nagodbe da bi zemlja krenula napred".
Bilt naglašava da je proces približavanja EU ipak doveo do napretka u BiH i zaključuje da su "previše dugo snage dezintegracije preovlađivale u cijelom regionu i EU i međunarodni činioci su tek poslije previše dugog razdoblja pažnju usredsredili na podsticanje snaga udruživanja".
( Beta )