Bube dolaze!

Napali su čak i Porto Montenegro. Odabrana grupa crvenih surlaša, kako ih od milošte zovu, opkolila je bogatunske palme i terase, krenula da uništava imovinu tajkuna koji su zauzeli obalu bivše socijalističke države i donijeli nove korijene palmi pod kojima se rodilo čedo nautičkog turizma.

Građani Tivta gledali su kroz suze kako se reže stotinu godina stara palma ispred hotela Pine. Kasno je za dimetoat, zalud obilje hlorpirifosa u tankovima nadležnih službi - sve to neće pomoći koliko ni neonikotinoidi čija je upotreba morala da se odobri ranije, mnogo ranije, dok su gojne larve vlažne od požude ždrale lišće kanarskih palmi.

Ta vrsta bube živi odvojeno od okoline i teško ju je primijetiti. Kao što Porto Montenegro vodi odvojen život u odnosu na Crnu Goru, tako i crveni surlaši pod patricijskim nazivom Rhynchophorus ferrugineus vijek provedu unutar velnes i spa mekšine palminog stabla i žderu sve što mogu žvakati svojim kukastim kliještima, tove se kao svinje među insektima, dube tunele dok potpuno ne korumpiraju stablo, tako da vlasnik ne primijeti šta mu se zapravo desilo.

Svaka palma za koju se posumnja da nosi ogavnog stanara, moraće da prođe proceduru koju ne bih preporučio čitaocu sa osjetljivim srcem - tu pred očima tivatskih porodica, đece i đedova vršnjaka najviših palmi, pristupa se mljevenju i paljenju zaraženog materijala, kojeg bi moglo da bude posvuda južno. Jer crveni surlaš prelazi sa palme na drugu i leti kao mašina, kad sasvim uništi jednu lokaciju na primorju, ode da rilja kud ga povede pogani instinkt insekta.

Izgledom taj šestonogi gad podsjeća na bube pod travnjakom koje se pojave na početku Linčovog klasika Blue Velvet - zdepasta tvrdokorna vrsta koju bi najljepše bilo zgaziti i sa njom završiti za vazda.

Vjerujem da tako misli direktor kompleksa Porto Montenegro, Oliver Korlet, suočen sa prijetnjom imenjaka, jer crveni palmin surlaš, da ironija bude veća, nosi ime Olivier, izdvojen je specimen od osamnaestog vijeka i živi širom zemljinog šara, od Ekvadora gdje ga služe kao larveni ražnjić, do Južne Azije odakle je krenuo na zapad.

Vlada je 2012. godine usvojila akcioni plan, propisana je eradikacija i suzbijanje “Olivera” duž crnogorske obale. Nije jedini Porto Montenegro ugrožen. Ne biraju surlaši samo uspjele privatizacije i zdrava stabla Pitera Manka, naprotiv, privlače ih patrljci i degenerisane rozete, odumirući i oštećeni djelovi palmi po dvorištima srušenih hotela. Tu se ove bube lako ugnijezde, ispuste feromon i pare se danima u vlazi.

Na primjer, entomološka laboratorija potvrdila je prisutvo crvenih surlaša na palmama kod nekadašnjeg hotela Lido u Ulcinju. Ne bih nakon svih ovih godina znao precizno reći kome je vlast prodala hotel i koji je baćuška trebalo da gradi novo zdanje, ali zato u dokumentu fitosanitarne službe nalazim GPS koordinate bolesnog stabla - 41°54'43.12"19°14'31.85"E - kao i poluprečnik zaraze sa centrom u dvorištu nekog ulcinjskog domaćina.

Borba sa crvenim surlašima tek je počela. Vrlo je teško ući u trag generacijama koje se prepliću po primorju i zaustaviti produkciju jajašaca koje ženka polaže specifičnom surlom. Neko će s pravom reći da primorje stiže pravedna kazna, zato što se uvozilo kanarsko stablo, što nam pejzaž nije bio dovoljno lijep, pa se logikom skorojevića krenulo u trgovinu egzotičnim sadnim materijalom.

Ali ova priča može da se završi i srećno, jeste, nakon svih štetočina što su slomile zub na crnogorskom kršu i velikih pobjeda države koja je branila svaki pedalj primorja, nije li crveni surlaš problem lagan za riješiti? Zar sad da se poklekne, kad je obala ostala u vlasništvu građana, čista, neukaljana i spremna za potomke.

Nema predaje. Optimizam je veći kad vidim da bitku sa zlim bubama predvodi ministar Petar Ivanović, heroj koji će na oltaru domovine ostaviti skrupule, lider koji se mučio usred važnih privatizacija. Vjerujem da on i njemu slični nikad ne bi dozvolili bjelosvjetskim kukcima da pojedu crnogorske palme.

( Brano Mandić )