Džim Šepard: Naša sudbina je da naučimo sve o gubitku

Preplićući istorijske ličnosti i činjenice sa izuzetno vještom literarnom nadgradnjom, Džim Šepard je maestralno dočarao pogled djeteta na najmračniji čas ljudske istorije. Njegov stil, uprkos svemu ponekad i duhovit, duboko je dirljiv i protkan nadahnutom ljudskošću. „Knjiga o Aronu“ (izdanje Lagune) je zapanjujuće iskrena priča o herojstvu i o ljudskom duhu koji nekako uspijeva da preživi.

Džim Šepard rođen je 1956. u Bridžportu u Konektikatu. Autor je sedam romana i četiri zbirke pripovijedaka, od kojih je „Like You’d Understand, Anyway“ ušla u finalni krug nominacija za National Book Award 2007. godine. Šepard predaje kreativno pisanje na Koledžu Vilijams u Vilijamstaunu u Masačusetsu, odakle je govorio za ART.

Šta vas je podstaklo na pisanje „Knjige o Aronu“?

- Svaki pokušaj proširivanja nečije empatične mašte je izazov, a u slučaju pisanja o ekstremnim patnjama, to je još veći izazov. Tako da je možda bila najveća moja početna briga: mogu li adekvatno zamisliti ili zauzeti - čak i uz pomoć toliko izvora - takav ekstreman položaj?

Vaš roman „Knjiga o Aronu“ dešava se u varšavskom getu, koji je bio najveći od svih jevrejskih geta za vrijeme Drugog svjetskog rata. Šta vam je pomoglo da opišete strahote življenja na tako strašnom mjestu?

- Imao sam puno pomoći, u obliku mnogih, brojnih primarnih izvora koji postoje kako o varšavskom getu posebno, tako i o jevrejskim getima uopšteno za vrijeme rata, i naravno o stradanju Jevreja još šire.

Januš Korčak bio je ugledan pedijatar. Kako ste izgradili lik ovog humaniste?

- Htio sam da budem siguran da ću pružiti što više složenosti njegove čovječnosti što sam postigao kroz oči dječaka. Korčak je bio toliko izvanredan čovjek i veoma poštovana ličnost da je bilo lako stvoriti bilo kakav njegov portret i pojednostaviti ga u hagiografiji. Ali ja sam želio istražiti one njegove aspekte - njega kao tužnog čovjeka, a posebno način njegovog mesijanskog žara u ime djece - jedne od primarnih vrlina po kojoj ga danas slavimo - to je imalo svoju cijenu kada je došao do kraja svog života, a i oni oko njega.

A šta je sa likom dječaka. Kako ste njega stvorili? Da li je baziran na stvarnoj osobi?

- On je u potpunosti izmišljena figura na osnovu mnogo, mnogo zapisa o poljskom i jevrejskom djetinjstvu tokom 20-ih i 30-ih godina prošlog vijeka. I, naravno, temelji se na meni i na velikom broju djece, uključujući i moju, i na onome što sam opazio tokom godina.

Korčak je pisao svoj dnevnik u getu. Šta nam otkriva njegovo svjedočanstvo?

- Ako mislite na to šta je otkriveno u njegovom svjedočenju u dnevniku, onda mogu reći da sam mnogo toga dramatizovao u romanu, počevši od njegovih posljednjih mjeseci i njegovih privatnih očaja i frustracija koji potiču iz tog izvora.

Ovo je knjiga o zlu viđenom očima djeteta. Koliko je specifična spoznaja zla od strane djeteta?

- Tu su sve vrste prednosti činjenja zla u svijetu odraslih viđenih očima djeteta, mislim, ako se to može učiniti. Čitaocu je u tom slučaju dozvoljen novi i nepoznat pogled na to zlo i podsjećanje samo na to ko će najvjerovatnije biti žrtve tog zla: oni koji su najranjiviji.

U „Knjizi o Aronu“ ima humora i crnog humora. Kako to razumjeti?

- Uprkos tako groznim patnjama, i takvom apsurdu (jer na neki način nacistička agenda, sa svom svojom opakošću, bila je i smiješna), nečiji emocionalni izbor bio je ili da se ugasi - da više uopšte ne osjeća - ili, ako želi da zadrži neku humanost, da uoči komediju, čak i ako je crna komedija, u određenoj situaciji. I to se jasno vidi iz primarnih dokumenata da su mnogi, mnogi Jevreji koji su bili u najgorem položaju naporno radili da ne izgube smisao za humor. Postoje šale u romanu - poput one o Napoleonu da je nosio crvenu tuniku pri napadu na Rusiju, tako da ako bude pogođen da se ne vidi krv, ili da je Hitler odlučio da nosi smeđe pantalone - koje dolaze pravo iz geta.

Koliko je teško napisati knjigu o holokaustu?

- Vrlo je teško iz više razloga. Neki čitaoci smatraju da je takva knjiga nemoguća; drugi misle da je vrlo moguća, ali da više nije potrebna; drugi misle da je to vrlo moguće, ali oni ne žele da je pročitaju. A tu je i pitanje suočavanja i postojanje ekstremne patnje, kao što sam spomenuo gore.

„Knjiga o Aronu“ je roman o zločinima iz prošlosti. Ali koliko je ova priča i dalje aktuelna danas? Da li su još uvijek mogući ti događaji?

- Ne bih pisao roman o prošlosti da mi nije izgledao urgentno relevantan za današnjicu. Svako kome su vijesti dostupne zna da se danas genocid i dalje nastavlja, gotovo na svim kontinentima.

Imate li neku vrstu lične veze sa Poljskom i holokaustom?

- Ne baš. Moja žena je polu Jevrejka, a ja sam uvijek bio fasciniran temom holokausta.

Vaša knjiga pripada knjigama o holokaustu. Šta to privlači čitaoce knjigama kao što su: „Besudbinstvo“ Imrea Kertesa, „Šindlerov kovčeg“ Tomasa Kenelija, Dnevnik Ane Frank...?

- Mislim da nas privlači pokušaj otkrivanja šta je to što uzrokuje da čovjek djeluje tako loše prema svojim bližnjima, a privlače nas i oni više rijetki slučajevi heroizma i nesebičnosti koji niču kao korov usred sve patnje i užasa. To su dva važna dijela naše fascinacije, u svakom slučaju.

Mislim da nas privlači pokušaj otkrivanja šta je to što uzrokuje da čovjek djeluje tako loše prema svojim bližnjima, a privlače nas i oni više rijetki slučajevi heroizma i nesebičnosti koji niču kao korov usred sve patnje i užasa. To su dva važna dijela naše fascinacije, u svakom slučaju

Vi ste profesor kreativnog pisanja. Kakvo je vaše iskustvo u ovoj oblasti. Da li pisac postaje dobar pisac samo svojim napornim radom, ili je to dar od Boga?

- Obje stvari su prisutne. Nema tog nastavnika niti drugog pisca koji može podariti nekome dar stvaranja imaginarnih života riječima. Ali dobar učitelj ili urednik mogu enormno pomoći kada je u pitanju razvoj tog dara. Kao pisca, koje vas teme posebno privlače? Jeste li o holokaustu pisali i u vašim ranijim knjigama?

- Mnogo godina privlačile su me teme katastrofe. Posebno one koje je prouzrokovao čovjek. Ako je gubitak seminar na koji ćemo svi na kraju biti upisani - drugim riječima, ako je naša sudbina kao ljudskih bića da naučimo sve o gubitku - onda može biti da ta katastrofa, koja podrazumijeva mnogo veći gubitak, na opštijoj skali, je seminar koji će odrediti 21. vijek.

Napisali ste nekoliko priznatih zbirki priča. Šta vam se posebno dopada u formi kratke priče? Kakve mogućnosti pruža kratka priča?

- Volim sažetost i ekonomičnost kratke priče, način na koji se tako brzo prelazi u suštinu stvari, ona sugeriše mnogo toga, a da ne opisuje i ne troši previše riječi.

Pakao varšavskog geta

„Knjiga o Aronu“ roman američkog pisca Džima Šeparda je priča o dječaku Aronu čija se porodica doselila iz malog sela u Varšavu.

Nakon kapitulacije Poljske Jevreji su izloženi progomima, gladovanju i boleštini. U nadi da će svoju porodicu tako moći da spase od smrti glađu, on se sa grupicom djece bavi krijumčarenjem kroz zidove oko varšavskog geta. Njima neprestano prijeti opasnost od jevrejske, poljske i njemačke policije. Love ih i ucjenjivači iz logora, a ako ih uhvati Gestapo smrt će biti sigurna i svirepa.

Kad izgubi čitavu porodicu, nalazi ga doktor Janoš Korčak, koji je prije rata bio čuven širom Evrope kao borac za dječja prava i koji je čak i po dolasku nacista uspio da zaštiti djecu u svom sirotištu od najgorih zala. Ipak, čini se da ni svi njegovi napori neće još dugo moći da ih sačuvaju od deportacije u Treblinku.

Da li će Aron moći da iskoristi ukazanu priliku da umakne i makar samo pronese glas o zvjerstvima kojima su izloženi žitelji geta?

( Vujica Ognjenović )