Bitka za svijet

Veliki teroristički napadi su postali dio intime. Ljudi se obično sjećaju gdje su bili jedanaestog septembra 2001. godine kad im je javljeno za njujorške kule bliznakinje.

Meni se u petak desilo nešto vrlo čudno. Sjedio sam ispred kompjutera odsječen od realnog svijeta i negdje oko 21.30, još ne znajući šta se dešava u Parizu, pustio ča ča ča numeru „Rebecca“ od malo poznatog belgijskog benda Les Chakachas. Nošen prvim taktovima ove vesele kompozicije poslao sam link prijateljima u dijaspori, dakle, ljudima kod kojih je pisani trag da je ovo što upravo pišem istina.

I ništa ne bi bilo sporno u tih nekoliko čaša pelinkovca kojim sam nazdravio sudbini dragih iseljenika, da se sat kasnije nije pojavila moja žena i naložila da hitno upalim BBC.

U tom sam trenutku shvatio da veliko zlo ima moć da se najavi u udaljenim djelovima planete i da sam bejbisitujući petka trinaestog u svojoj stambenoj jedinici u Momišićima nekako već “znao” šta se dešava u Parizu.

Pjesma koju je podsvijest odabrala u trenucima pariskog pokolja dio je filma „Bitka za Alžir“ Đila Pontekorva, pjesma iz klasika kojeg je CIA proučavala kako bi shvatila djelovanje terorista. Scene se dobro sjećam - kafić prepun opuštenih mladih Francuza koji njišu kukovima uz Les Chakachas, uz taj uporni refren Hasta manana, Rebecca, koji pumpa pažnju gledaoca dok ne odjekne prva eksplozija.

Mladi plesači izlaze ispred kafića, gledaju šta se dešava preko ulice, ali kad shvate da je puklo negdje daleko, vraćaju se podijumu za ples i opet nastavljaju da se njišu uz sladunjavi Les Chakachas koji će biti posljednje što će čuti u životu.

Punih pola stoljeća kasnije ne slabi moć Pontekorvove slike - bomba je eksplodirala u trenutku kad su ljudi plesali, vodili svoje normalne živote, nesposobni da pojme opasnost i smrt koja im se već sasvim primakla.

Za napade u Parizu ne može se reći da su iznenađenje - Pariz je odavno postao stalna meta i cjelokupna politička javnost Francuske je u ulozi gledaoca koji zna da će bomba da pukne, ali ne može da upozori plesače da prestanu da igraju.

Vanredno stanje u Francuskoj prvi je zaveo Mišel Uelbek u romanu „Pokoravanje“ - umjetnički je narativ dešifrovao nadolazeću stvarnost - da bi nepunu godinu kasnije Fransoa Oland predsjedničkim dekretom ponovio isto, prinuđen stravom na ulicama glavnog grada.

Francuzi svih vjera i nacija od petka trinaestog 2015. i zvanično žive jedan prljavi rat. Protivnik je digao ljestvicu zločina i ono što su mnogi već slutili sad je postalo stvarnost. Nakon Šarli Ebdoa koji je bio najava, francuski glavni grad označen je čiodom na mapi terorista koji su otišli korak dalje, metodom, tehnologijom napada i ubojnim dejstvom.

Histerija koja nastupa na društvenim mrežama, na forumima i u medijima može samo da odmogne. Više nego ikad potrebna je politička vizija koja bi pomogla Francuskoj da pronađe pravi odgovor. Kao što je prije pola vijeka Francuska zabranila Pontekorvov film jer je oslobodilačku vojsku Alžira prikazao po njihovim mjerilima previše pozitivno, tako danas ne smije da cenzuriše misao da je sve ovo počelo odavno, ako ne u samom Alžiru, onda u drugim toponimima na istoku koji su jednom prosječnom Evropljaninu krajnje nebitna ratna žarišta.

Rat se polako seli na zapad, ono što je nekad bila bitka za Alžir danas je bitka za Pariz i vrijeme je da se te dvije polovine krvavog svijeta konačno tretiraju sa istom pažnjom.

Dan prije pariske tragedije, 41 ljudsko biće je poginulo i stotinu je ranjeno u Bejrutu, takođe u bombaškim napadima za koje je odgovornost preuzeo ISIS. Riječ je o zločinu kojem zapadni mediji neće posvetiti previše pažnje, u skladu sa važećim pravilom da je terorizam udarna vijest kad se dešava kod kuće.

E tu je greška - ova se bitka sa istim osjećajem solidarnosti i političkog morala mora voditi u cijelom svijetu, jer se tako otvara šansa za stvaranje nove političke vrijednosti - samo uz takav pristup neko može gajiti nadu da će u ovom ratu pobijediti.

Nakon što sam iščitao izvještaje iz Pariza, u subotu sam opet obišao jutjub stranicu sa onom pjesmom.

Nisam se iznenadio - korisnik pod imenom „vive la liberte“ našao je za shodno da ovog krvavog petka ostavi komentar booooooom, i podsjeti koliko će borba protiv bolesnih umova sakrivenih iza nikova, kvazireligijskih i inih, biti teška.

( Brano Mandić )