Prva Aleksandrova biografija

Pohod Aleksandra Velikog - Anabasa, Flavije Arijan; prevod: Dejan Acović; Dereta, Beograd, 2015; 339 str.)

Beogradska Dereta u biblioteci "Posebna izdanja" još jednom donosi izuzetno istorijsko djelo drevnog svijeta (ove godine je reprintovala i Lukijana), vjerovatno prvi put na srpskom jeziku, premda se u predgovoru prevodioca to ne navodi. U pitanju je Arijanova Anabasa, koju smo na balkanskim prostorima, ako moja malenkost ne griješi, do sada jedino mogli naći u hrvatskom prevodu Milana Stahuljaka, pod nazivom Aleksandrova vojna, u izdanju Matice Hrvatske iz 1952. godine. Dr Miloš Đurić je već prevodio Arijana (Priručnik Epiktetov), ali, kako izgleda, nije preveo i ovo njegovo najpoznatije djelo, osim ako računamo fragmente. U Istoriji starih Grka do smrti Aleksandra Velikog: u odabranim izvorima (1972), Đurić se, u odjeljku o Aleksandru, služio fragmentima iz Plutarha i Arijana ne bi li zaokružio život velikog vladara.

Prevodilac Dejan Acović odista maestralno i elokventno obavlja svoj posao, fusnotirajući na pravim mjestima. Štaviše, u Deretino sjajno izdanje uvrstio je i šturu skicu patrijarha Fotija (c. 810 - c. 893), za koga Gibon kaže da je "živi spomenik erudicije i kritike" (ovdje se, doduše, datumi rođenja i smrti Fotija ne poklapaju s datumom u Oksfordovom rječniku klasične starine). Fotije je najznačajniji od vizantijskih učenjaka koji je, za ličnu upotrebu, na desetak strana prepričao izgubljeno Arijanovo djelo u deset knjiga, Događaji poslije Aleksandra.

Od sedam knjiga koje je Arijan sročio o Aleksandru (svaka knjiga predstavlja zasebnu rolnu papirusa), ovdje nije, kao što to obično i biva, uvrštena i osma knjiga o Indiji; nju je Arijan napisao velikim dijelom crpeći informacije iz Nearhovog dnevnika, Aleksandrovog admirala koji je dio njegovih trupa iz Indije poveo preko Indijskog okeana.

Acovićev ekstenzivan, ali i standardno tipičan i nekritički predgovor - odnosno svojevrsna "skica za portret" - sasvim će biti dovoljan da neupućene uvede u prehelenistički svijet u kome će se, zahvaljujući Arijanu, uskoro obresti. Jedini noviji izvor koji prevodilac navodi u predgovoru, osim pisca E. M. Forstera, jeste V.V. Tarn. On je dominirao ovim poljem istoriografije ili, ako hoćete, hagiografije, prije i malo poslije Drugog svjetskog rata, predstavljajući Aleksandra bezmalo kao uglađenog engleskog džentlmena. Prevodilac na ovom mjestu citira Tarna na izvornom engleskom jeziku, ali ne daje prevod toga što citira, u nekoj vrsti jednostrane komunikacije. Najbitnije od svega, Deretino izdanje ima dva dobra indeksa - indeks imena i indeks geografskih i etničkih naziva.

U Vijestima smo pisali o Ultimativnom Arijanu (The Landmark Arrian), američkom Panteonovom izdanju iz 2011. godine, gdje ćemo takođe naći nov prevod na engleski, brojne detaljne mape, objašnjenja i tekstova iz pera najprominentnijih američkih istoričara (Rom, Borza, Hekel, Bozvort). Doslovno zastaje dah od količine informacija koju obuhvata ta knjiga. Međutim, po pitanju adende, Panteonovo izdanje Ksenofontove Helenske istorije vjerovatno je dvostruko upečatljivije!

Znajući koliko danas oskudijevamo u sličnoj literaturi na ovim prostorima, Deretino izdanje je u ništa manjoj mjeri neprocjenjivo i jedinstveno, kao uostalom i prevod Ksenofontove Anabase Miloša Popovića i u izdanju Vojnoizdavačkog zavoda (2002), sa 30-ak strana uvodnog materijala.

Flavije Arijan (datum njegovog rođenja i smrti varira, između 80-ih do 160-ih godina poslije Hrista), inače rimski senator, guverner Kapadokije i iskusni konjički komandant, smatra se najautoritativnijim od četiri drevna istoričara/izvora o Aleksandru Velikom. Ovdje vrijedi pomenuti da nam sve ono što danas imamo o Aleksandru dolazi iz rimskog, a ne grčkog istorijskog perioda (iako je Anabasa napisana na grčkom).

Anabasa se uzima kao narativni stožer svih modernih istorija o Aleksandru. Isto tako, svakom istoričaru može se zamjeriti na svjesnoj ili nesvjesnoj pristrasnosti - po tom pitanju prevashodno ne treba mimoići ni velikog Tukidida, a pogotovo Herodota - i Arijan to dobro zna.

Zbog toga, u uvodnoj riječi, on i napominje da iz svojih prvobitnih izvora, danas nepostojećih istorija Ptolomeja i Aristobula: "u čemu se oni slažu, navodim kao sasvim istinito, a tamo gdje se (izvori međusobno) ne poklapaju, odabrao sam ono što mi se činilo vjerovatnijim i ujedno vrijednijim da se kaže. O Aleksandru su pisali i mnogi drugi, te ne postoji čovjek o kojem ima više različitih povijesti."

Čim istoričar dođe u situaciju da uvidi sučeljavanje i svrhu pronalaženja zlatne sredine između više izvora, postoji mogućnost da će savjesnije i s mnogo zdrave kritike obaviti svoj zadatak, bez obzira na posljedice.

"Meni se čini", nastavlja Arijan, "da su Ptolomej i Aristobul najvjerodostojniji u prikazu. Aristobul je sa Aleksandrom učestvovao u pohodu, a Ptolomej je - pored toga što je učestvovao u pohodu - i sâm bio kralj, pa bi za njega neistina bila veća sramota nego za nekog drugog čovjeka." Ili tako Arijan misli.

Može biti da se ovdje radi o dvosmislenom komentaru koju, razumljivo, užasava sve istoričare, no ne zaboravimo da je Arijan ujedno bio i bliski prijatelj Hadrijana, filhelenskog rimskog kralja, pa su se takve rečenice od njega naveliko očekivale. Najposlije je Arijan sigurno znao da se može pouzdati u Ptolomejevu istoriju, barem kad se radi o vojnim stvarima. Bez obzira na to, mnoge kritike su upućene na račun nejasnoća u Arijanovoj istoriji Aleksandrovog pohoda, a naročito u vezi s vojnim okršajima.

Takođe, "obojica (Aristobul i Ptolomej) su pisali poslije Aleksandrove smrti, te nije bilo ni podsticaja ni zabrane da nešto prikažu drugačije nego što se zbilo. Ko se bude čudio zašto sam, pored tolikih pisaca, i ja odlučio da sastavim ovo djelo, najprije neka se upozna s ostalim djelima (koja je redom citirao), a potom s ovim mojim, i tada neka se čudi do mile volje."

Čudili se ili ne, hronološki, prije Arijana, postoji samo priča o Aleksandru koju je napisao Diodor sa Sicilije, dok su izvori odakle su informacije crpili njih dvojica, a zatim Plutarh i Kurcije Ruf, za nas danas nepostojeći. U stvari, Arijan nam, u knjizi 1:12, stavlja na znanje razloge pisanja ovakve jedne biografije. I pored brojnih izvora i zvaničnih dokumenata kojima je raspolagao, izgleda da do njegove Anabase nije postojala nijedna u potpunosti fluidna i sintetička istorija Aleksandra Velikog.

Zahvaljujući pomenutoj Anabasi Ksenofonta, na koga se inače Arijan ugledao, svi su znali za deset hiljada Helena koji su slijedili persijskog satrapa Kira Mlađeg kako bi se u srcu Persije borili protiv njegovog brata, kralja Artakserksa II. Dok Arijan tvrdi da do tada niko nije, "ni u epskoj ni u lirskoj pjesmi, proslavio Aleksandra, kao što su proslavili Hijerona, Gelona i Terona i mnoge druge koji mu nisu ni do koljena. Zbog toga se o njegovim djelima manje zna nego o najneznatnijim nekadašnjim događajima."

"Ko god ja bio", priznaje Arijan, "ne moram ovdje da spominjem (svoje) nimalo nepoznato ime, niti svoju domovinu, niti svoj rod, pa ni to da sam vršio kakve dužnosti u svojoj domovini, ali ću spomenuti to da ovaj spis bijaše još od mladosti, a jeste i sada, moja domovina, rod i služba."

( Ratko Radunović )