Urbana legenda o zgradi A6

Negdje pročitah: „Što se kunete u vjeru kad boga nemate u sebi . Bog će se stidjeti i vas i Vaše vjere.“ Ili u ovoj prilici: „Što se krijete iza vladavine prava i demokratije kad će obični puk da se stidi i sebe i vas zbog vašeg (ne) činjenja“.

Poznato je da su Baru prevarili 100 porodica prosvjetnih i zdravstvenih radnika i pretvorili ih u finansijske robove koji sedam godina nijesu u mogućnosti da kupe na kredit ni gumu za kolica. Priznato je da je neko uzeo milione od zgrade zdravstvenih i prosvjetnih radnika. Dokazano da se gradilo, dograđivalo, prodavalo i rasprodavalo mimo svih zakonskih normi i pravila ponašanja.

Znam da ovo neće pogoditi ama baš nikoga, jer je sve već poznato, priznato i dokazano. Ali - boli. Boli nebriga sistema prema kremu društva. Prema prosvjetnim i zdravstvenim radnicima se zaista ponašaju kao prema kremu, ali za cipele, one njihove skupe, italijanke. Razmazuju nas po svojim kožnim cipelama, a zatim gaze i šutiraju da malo bolje uglancaju svoju skupu obuću. Boli one koji daju gazdi polovinu svoje plate (a danas je svako gazda). Boli djecu mojih kolega koja žive u zgradi A6 u mraku i bez vode za osnove potrebe, koje bi valjda u vremenu evroatlantskih integracija trebalo da imaju - svi.

Obraćali smo se, bukvalno, svim adresama koje su validne za rješavanje problema, svim investitorima na lokalnom i državnom nivou za koje znamo i koji mogu pomoći. Da postoji dobre volje.

I muk, ništa, prazan skup. Svi okreću glavu, obećavaju ozbiljnim izrazom lica da će da učine što je u njihovoj moći da pomognu uvaženim profesorima i ljekarima, jer smo mi, po riječima naših uvaženih „vođa“, ipak neko ko zaslužuje poštovanje i pažnju.

Svi jedva čekaju da izađemo iz njihovih kabineta da nam vide leđa i za nama zatvore vrata, izvade lizalicu ili flašu viskija (zavisno od potreba) i nastave svoju svakodnevicu. I tako sedam godina tražimo dvjesta hiljada eura da sto porodica riješi jedno od najbitnijih životnih pitanja.

Istina, Ministarstvo prosvjete na čelu sa mr Predragom Boškovićem je imalo sluha za svoje zaposlene i u saradnji sa sindikatom finansijski je omogućilo da završimo stanove za prosvjetne radnike čija se unutrašnjost, osim lakiranja parketa koje je u toku završena, u potpunosti. Ali to je samo kap u moru. Ali šta raditi bez vode, struje, liftova, uknjižbe. Ministarstvo zdravlja se ponaša kao institucija van sistema. Zvanično - nemaju novca da završe svoj dio posla. Imam utisak da ljekari iz Bara nijesu u našem, nego u sistemu zdravstva Somalije ili Bangladeša.

Često zamišljam mog prijatelja i saborca iz ove priče o stanovima, inače hirurga, kako operiše i u toku operacije razmišlja dolazi li mu danas gazda za kiriju ili će biti fleksibilan i sačekati platu. A ruka kreće i kaže konac, glava kaže kirija, pa konac, kirija i sve tako. I stani mu, rođeni, pod skalpel kad je prvi u mjesecu. Gledam svakodnevno svoje kolege prosvjetne radnike koji vode računa, na svakom času, o najmanje trideset učenika. U ovom vremenu uništenog sistema vrijednosti moraju biti skoncentrisani, pažljivi i pripremljeni, moraju predvidjeti sve moguće i nemoguće situacije da čas prođe po pravilima. Kako to kvalitetno izvesti kad ste podstanar sa blizu četrdeset godina radnog staža i čekate da vam daju ono što ste krvavo platili i zaradili, što je vaše?

Apelujem na sistem, na državu čiji smo službenici i čije zakone poštujemo, pomozite da se ovo višegodišnje pitanje riješi. Bio sam na par sahrana i dženaza nesuđenim stanarima čuvene zgrade A6. Nemojte dozvoliti da se problem rješava nečinjenjem i čekanjem da stanari biološki nestaju. Mišljenja sam da je i državi i gradu Baru potreban živ, dostojanstven i zadovoljan prosvjetni i zdravstveni radnik ako mislimo da u kulturološkom i civilizacijskom smislu idemo naprijed.

( Mićo Baltić )