Ko god dođe biće mu lakše, jer od ovoga teško može gore

„Tim koji ima budućnost“, kako se u zvaničnim fudbalskim krugovima, već četiri godine, još od baraža sa Češkom, opisuje crnogorska reprezentacija, nalazi se na najnižim granama od svog nastanka.

Ako nakon debakla od Makedonije u prijateljskom meču može da se izvuče neka pozitivna stvar onda je to nepobitna činjenica da je ovo tim bez budućnosti - ukoliko se ne promijeni mnogo toga.

Poslije meča u Skoplju, bez obzira što je takmičarski nevažan, vjerovatno ne postoji niko ko može da stane u zaštitu aktuelnog selektora Branka Brnovića i pomene da bi mogao da dobije treću šansu.

Argumenti da on „najbolje poznaje ekipu“, „ima kontinuitet“ ili bilo koji drugi, njegovih malobrojnih zaštitnika, odavno su izgubile smisao, ali sada bi bilo degutantno i saslušati ih, ili prenijeti slično mišljenje, bez obzira na autoritet onoga ko bi ga, eventualno, saopštio.

Sa Brnovićem kao liderom, Crna Gora je izgubila fudbalski identitet, ne u Skoplju, naravno, već mnogo ranije. I to je toliko očigledno da su i najiskusniji, i najbolji fudbaleri koje Crna Gora ima, prvi put shvatili da je riječ o srozavanju ugleda, koje nije samo kolektivno, već i njihovo - pojedinačno.

Svaki fudbaler, koji drži do sopstvene reputacije, a kome igranje za nacionalni tim nije samo izlog za agente ili klubove, pati što igra u timu koji na terenu, vrlo često, izgleda kao grupa građana, i koji ima rezultate kakve ima Crna Gora.

"Sramota me. Moramo da radimo mnogo, da se trudimo više, da igramo bolje. Očito nam mnogo toga fali da bismo ispunili neke ciljeve i ambicije", ekao je Stevan Jovetić, dodavši da je „lako pričati da imamo budućnost, kad to do sada nismo pokazali“.

Mirko Vučinić je u pet riječi rekao sve:

"Bolje da ne pričam ništa".

Kada dva najbolja fudbalera i vodeće zvijezde nacionalnog tima prvi put javno, pa neka je i između redova, konstatuju da postoji problem i da više nema skrivanja iza fraza o nedostatku sreće i promašenim šansama, onda je to znak da je nacionalnom timu potrebna šok terapija. Na svim nivoima...

Reprezentaciji je, prije svega, potreban autoritet na klupi. Fudbaleri mogu da budu i uobraženi, razmaženi i da glume zvijezde, ali su prije svega profesionalci i žele da igraju u organizovanom, dobrom timu. A Crna Gora je, već dugo, prilično neozbiljan sastav, kao da je sklopljen na brzinu, a koji istrči na teren da odigra utakmicu taktički nepripremljen i nespreman da reaguje na terenu.

Još prije godinu (a i tada je bilo kasno), „Vijesti“ su pisale o tome da ne postoje fudbalski termini kojima se može opisati crnogorska reprezentacija. Ponavljamo pitanja.

Da li je to tim koji se dobro brani, koji igra čvrsto i borbeno, oslanjajući se na kvalitet jednog ili dvojice igrača? Da li je to možda ekipa koja može posjedom lopte da napravi problem protivniku? Da li je

Crna Gora opasna u kontranapadima, ili eventualno prekidima? Odgovora nema, osim da je reprezentaciju Crne Gore prosto nemoguće definisati i o njoj pričati kao o ozbiljnom timu.

I to je možda najveća šteta svih „propuštenih šansi“ i godina koje je nemoguće vratiti. Ko god dođe nakon Brnovića imaće mnogo posla, da od 11 igrača napravi nešto što makar liči na fudbalski tim, nezavisno od toga kakve će rezultate imati.

Brnovićev nasljednik imaće i jednu olakšavajuću okolnost - od ovoga gore ne može.

Između želja i realnosti: Nema toga ko bi mogao da obeća SP

U tužnom oproštaju od fudbalske 2015. godine bilo je, pomalo i dirljivo, čuti kako Stevan Jovetić kaže da neće biti „ostvaren kao igrač, ako sa Crnom Gorom ne odem na veliko takmičenje“.

Dan ranije Mirko Vučinić je kazao da bi sve trofeje mijenjao za odlazak na Evropsko ili Svjetsko prvenstvo.

To se ne govori kurtoazno, već iskreno. I ne bi trebalo sumnjati u njihove riječi.

Veliko je, međutim, pitanje da li će se njihove želje i ostvariti. Jasno je da je Crna Gora i mala, i nedovoljno jaka, da bi u bilo koji naredni kvalifikacioni ciklus ušla kao ozbiljan kandidat za plasman na veliko takmičenje. I nema tog selektora koji će moći da obeća da će Crnu Goru odvesti tamo.

Nema, takođe, ni mnogo trenera sa reputacijom koji će potrčati da dođe u Podgoricu. Malo ih je slobodnih, a da su sa ovog govornog područja, i da, pritom, ne traže mnogo novca.

Savićević je Kranjčara servirao kao iznenađenje, jer je Kranjčar zadovoljavao sve kriterijume - imao je ime, nije imao posao, niti je bio skup. Ima li danas takvih na tržištu - vidjeće se za nekoliko mjeseci.

Nije ni poznato da li je Savićević već razgovarao sa nekim, i ima li u glavi neko konkretno ime, ili „profil” selektora koji bi mogao da vodi Crnu Goru. Do kraja decembra čekaće se konstatacija Izvršnog odbora da sa Brnovićem ugovor neće biti produžen.

( Aleksandar Radović )