Ima neka tajna veza...

Ivane, Ivane...

Dugo će u sjećanju ljubitelja sporta koji su prisustvovali mečevima Ivana Strugara u “Morači” odzvanjati navijanje prepune dvorane. Ponavljalo se to iz meča u meč, iz godine u godinu. Ivan je imao neki poseban odnos sa publikom, gledaoci na tribinama preživljavali su svaku opasnost koja bi mu prijetila, radovali se - a toga je bilo neuporedivo više - svakoj njegovoj akciji.

"To je prevazišlo odnos sportista - publika. I to ne samo u toku mečeva, nego i u toku života. Bila je to nevjerovatna povezanost. Nije to bilo da samo dođu i navijaju za mene, kao što je normalno, kao što na stadion dođu i navijaju za nekog sportistu ili tim, nego je to bilo i u životu, kad sam se sretao sa navijačima, sa publikom, kad smo komunicirali, kad smo se sretali i prije i poslije meča", kaže višestruki amaterski i profesionalni svjetski šampion.

Na tim mečevima činilo se da bi svaki gledalac u dvorani ušao u ring i žrtvovao se za svog ljubimca.

"Tokom cijele karijere imao sam takav odnos sa publikom, mnogo intimniji nego što je to uobičajeno. Ljudi su moje pobjede, a i poraze, doživljavali lično, kad sam gubio to je bila tuga koju sam sretao na svakom koraku. Ta nevjerovatno vjerna publika i odnos sa njom obilježili su moju karijeru".

Nije samo publika nosila Strugara - uz Ivana su pored ringa bili i porodica, bliža i dalja rodbina, prijatelji...

"Svi su to vrlo teško preživljavali. Kao što kažu - što mi je neko bliži, to mu je teže padalo. Bratu, sestrama, najboljim drugovima koji su me svuda pratili... Za njih je to možda bio i veći stres nego za mene. Ja sam to svojevoljno izabrao i stvarno sam uživao u tome, a njima je to bio strašan stres, posebno roditeljima, porodici. Na kraju krajeva supruzi, jer sam se oženio prije 11 godina, a karijera mi je trajala do prije četiri. A prije braka smo se zabavljali 13 godina, tako da je ona bila član porodice od početka. Svima njima to je bilo stresnije nego meni. Sve te faze prolazili su sa mnom, sreća što je bilo mnogo više pobjeda. Poraza je bilo mnogo manje, a gledajući iz ove perspektive možda sam ih ja teže doživljavao nego što je trebalo. Jer, to je ipak samo sport".

Kada bi mogao da vrati vrijeme i da nešto promijeni, Strugar bi...

"Više bih uživao u pobjedama, kojih je bilo mnogo više, a manje bih tugovao u porazima. Jer, preko nekih veličanstvenih pobjeda sam pretrčao, to mi je bilo nekako normalno. Odmah sam išao ka sljedećoj borbi, to se nekako podrazumijevalo. Nisam toliko uživao. Jesam intimno, ali nisam to ispoljavao. Sada vidim da kada ljudi pobijede u nekim bezveznim mečevima, marketinški to dižu na neki veliki nivo. S druge strane, kada sam gubio onda je to bila moja velika patnja, to je bilo mučenje i za mene i za porodicu, jer sam ja nametnuo takav odnos. A nije bilo potrebe za tim. To je sport i to treba tako prihvatiti. Eto, to bih promijenio kada stvari gledam iz sadašnje perspektive, iz novog ugla, ne više kao borac. Jer, nije isto kad si mlađi ili kad si stariji, odnosno kad završiš karijeru".

Ogroman imperativ pobjede, koji je sebi nametnuo, imao je različit uticaj na Strugara u različitim periodima njegove karijere.

"To me pred kraj karijere mnogo opteretilo i stvaralo pritisak s kojim možda u nekim momentima nisam uspio da se izborim. U početku mi je prijalo to što sam sebi nametnuo da moram da pobijedim, davalo mi je dodatni stimulans i djelovalo pozitivno. Bilo je to nešto što mi je godilo i stvaralo neku posebnu vibraciju. Ali, kako sam prešao 35 godina, to me je već gušilo, opterećivalo me. Karijeru sam završio u 40. godini i posljednjih nekoliko godina to moje očekivanje da pobijedim stvaralo mi je veliki problem. Meč koji sam izgubio baš zbog toga, bio je ne u Podgorici od Francuza Belonija, nego kad sam radio revanš u Beogradu. Taj poraz bio je isključivo stvar psihe i ničega drugog. Bio sam potpuno spreman, ali nisam mogao da se izborim s pritiskom. Tada sam imao 36 godina, a da mi je neko rekao da sa toliko godina neću moći da se izborim sa tim, rekao bih mu da ne postoji teoretska šansa. Mislio sam da se sa 22 godine možda ne bih izborio sa pritiskom, ali vjerovao sam da sa 36 nema šanse da se ne izborim. Ali, nijesam uspio, jer je pritisak bio preveliki. Kako sam radio taj meč, sve mi je potvrđivalo da je samo to bilo u pitanju. Htio sam samo da meč završim što prije, pa sam se bez potrebe previše potrošio i izgubio. Nevjerovatan značaj davao sam tim mečevima i to mi se obilo o glavu.

Možda je upravo odnos prema publici bio uzrok odgovornosti i želje za pobjedom.

"Između ostalog - jeste. Svi su očekivali pobjede, niko nije očekivao da izgubim".

Ivan je u Crnoj Gori proslavio kik-boks i kaže da sport ne bi mijenjao kada bi vremensku mašinu vratio dvije decenije unazad.

"Volio bih da sam vozač Formule 1, ali mi ne može biti. Nikada nisam razmišljao u tom stilu, prihvatio sam bavljenje kik-boksom kao bogom dato. Volim taj sport i ne bih ga mijenjao".

Strugar je svoje mečeve radio u turbulentnom vremenu, kada je i društvo bilo podijeljeno, ali to se u dvorani nije osjećalo - svi su disali istim, Ivanovim plućima.

"Bilo je dosta, da tako kažem monolitno. Dolazili su zbog mene, da mi pomognu, da me podrže, to se i osjećalo. Bilo je to prepoznatljivo za moje mečeve, svi su dolazili da daju koliki-toliki doprinos da se sve završi na najbolji način. I sada, četiri i po godine po završetku karijere, gotovo svakodnevno se sretnem i pričam sa nekim od mojih navijača, komentarišemo mečeve. Vidim ushićenje kod njih, jer su neke borbe i lično doživljavali kao svoje pobjede i poraze. To je nešto što me čini srećnim, jer sam ostavio jedan trag, a to ljudi ne zaboravljaju lako. Na kraju krajeva, to je i najvrednije”.

Meč za nezaborav protiv Erika Perosa

Strugar je neko ko sa velikim zadovoljstvom može da prošeta pored Sportskog centra, da se prisjeti atmosfere...

"Mislim da je najbolja atmosfera bila u meču sa Erikom Perosom iz Francuske, a mislim da je to bio i moj najbolji meč. Odradio sam 12 rundi bez ijedne greške. Bilo je to krajem marta 2001. godine. Neki ljudi rekli su mi da je Sportski centar bio najpuniji otkad oni pamte. Teško je porediti, ali kad je bio kik-boks u Sportskom centru imali smo 1.100 stolica pored ringa, plus stare tribine i tri prstena ljudi okolo. Bilo je stvarno nevjerovatno i to se ponavljalo iz godine u godinu. Nekoliko godina zaredom pravio sam mečeve u martu, ili sam branio, ili sam napadao titulu i svaki put je bilo puno, nikad ispod pet hiljada ljudi. Bilo je to 2001, 2002, 2003, 2004. godine. Onda sam pauzirao dvije-tri godine, pa sam radio protiv Salka Zildžića i tada je bilo puno. Pa i posljednji put, kada sam izgubio od Belonija, takođe je bilo pet hiljada ljudi. Ali, protiv Perosa je bilo najpunije, to je bilo nevjerovatno, čudo", zaključuje Strugar u razgovoru za “Vijesti".

Povezane priče

1. Tražila se karta više
2. Legende otvorile vrata „Morače”
3. Kapiten za sva vremena
4. Kako je Novoselu vraćen dug
5. Japanac osvojio „Moraču”
6. Pajović: Vratila su se neka dobra vremena
7. Kad su vitezovi vodili glavnu riječ
8. Ostvaren san svih generacija
9. Podgorica je živjela za finale sa Đerom
10. Atomski udar iz Titograda
11. Pare nisu pomagale da se dođe do ulaznice
12. Mrvaljević: Velike utakmice se igraju u velikim dvoranama
13. Više od igre
14. Fanatizam bez granica

( Aleksandar Vučković )