Most do obećane fudbalske zemlje
„Baraž (fr. barrage) – brana, ustava; pregrada, greda kojom se zaprečava put, rampa; kaldrmarina; taksa za prelazak preko mosta, mostarina; voj. baražna vatra: zaprečna vatra, preprečna vatra“ – piše u Vujakliji. O fudbalu ni riječi.
Vijugavim lingvističkim putevima, međutim, francuski termin „baraž“ odomaćio se i u sportu, postajući ekvivalent engleskog „plej of“. Obično, označava mečeve po završetku takmičarskog ciklusa, koji nude još jedna šansa sportistima ili ekipama da dosegnu odgovarajući kvalitativni razred ili da se nađu na nekom takmičenju.
Recimo, Evropskom fudbalskom prvenstvu.
Prilagođavajući se duhu vremena, takmičarskim prohtjevima i finansijskim interesima, UEFA je često mijenjala format svog glavnog takmičenja nacionalnih timova, samim tim i kvalifikacije. Od premijernog Kupa nacija, koji je 1960. okupio četiri reprezentacije, došlo se do mamutskog EURA 2016 u Francuskoj sa 24 selekcije, gotovo polovinom ukupnog broja članica evropske kuće fudbal
U vremenskom rasponu od gotovo pola vijeka, 22 puta učesnici su određivani kroz baraž. U dva navrata, 1972. i 1976, predstavljali su četvrtfinalne utakmice pobjednika kvalifikacionih grupa.
Uoči EURA 1996 odigran je samo jedan odlučujući susret.
Od kvalifikacija za EURO 2000 baraž je redovan, kao dodatni filter za osam (u jednom slučaju deset) reprezentacija koje se na turnir nisu plasirale direktno kroz grupnu fazu.
Pred vama je pregled najzanimljivijih duela.
1. Češko fudbalsko proljeće (ČEHOSLOVAČKA – SSSR 2:0, Bratislava 24. IV 1976; 2:2, Kijev, 22. V 1976)
U avgustu 1968. vojne trupe SSSR-a okupirale su Čehoslovačku, ugasivši „praško proljeće“, liberalni pokret „socijalizma sa ljudskim likom“.
U aprilu 1976. fudbalske trupe SSSR-a, vicešampiona kontinenta, stigle su u Bratislavu na prvi meč baraža za EP. Selektor Valerij Lobanovski doveo je 13 igrača kijevskog Dinama, sezonu ranije osvajača Kupa kupova, predvođenih dobitnikom Zlatne lopte Olegom Blohinom.
Čekala ih je snažna Čehoslovačka, neporažena u 15 mečeva, koja se do četvrtfinala probila prvim mjestom u grupi 1 ispred Engleske, Portugala i Kipra.
Politička tenzija i netrepeljivost u međuvremenu su isparili kroz brojne žestoke okršaje hokejaških reprezentacija. Ostao je snažni takmičarski poriv.
Pedeset hiljada domaćih navijača nakrcalo se na tribinama stadiona Slovana.
„U zaglušujućoj buci, susret je donio prepoznatljiv scenario: domaćin je napadao svim silama, a gost se branio, orijentisan na kontre“ – opisao je „Sovjetski sport“.
Čehoslovački napad nadjačao je odbranu „zbornaje“ – Jozef Moder (34) i Antonin Panjenka (47) nosili su domaće do trijumfa (2:0).
„Iako nismo igrali kako smo željeli, ispunili smo zadatak“ – rekao je selektor domaćeg tima Vaclav Ježek, a praški list „Rude pravo“ oglasio se naslovom „Obećavajuće pred revanš“.
Obećano - ispunjeno. U uzvratnom susretu, 22. maja u Kijevu, Moder je uoči poluvremena ugasio vatrenu podršku 100 hiljada navijača SSSR-a. U nastavku, još jednom zatresao je mrežu „zbornaje“, koju nisu utješili pogoci Burjaka i Blohina.
Krajem proljeća, Čehoslovačka su našla u Jugoslaviji na turniru četiri najbolje evropske reprezentacije. Put je odveo na finaliste Mundijala - u polufinalu na zagrebačkom Maksimiru pobijedila je Holandiju (3:1), a u meču za trofej na beogradskoj Marakani srušila Zapadnu Njemačku u penal seriji (5:3). Posljednji je šutirao Panjenka – hladan kao krigla češkog piva, nakon jakog zaleta, potkopao je loptu i ostavio u čudu golmana „elfa“ Sepa Majera. Bacivši se na lijevu stranu, pogledom je ispratio spori ulazak bubamare u mrežu.
„Imali smo čvrste borce, kreatore igre i golgetere. Balans tima je bio savršen“ – rekao je za zlatnu generaciju Panjenka, čije ime je ušlo u fudbalsku terminologiju...
U kiparskoj Larnaki, SSSR je 13. novembra 1991. odigrao svoj posljednji meč. Čehoslovačka reprezentacija „nadživjela“ je „zbornaju“ dvije godine – 17. novembra 1993. u Briselu zaključena je fudbalska priča zajedničke države dva zapadnoslovenska naroda.
2. Leteći Holanđani penzionisali Irce (HOLANDIJA – Republika Irska 2:0, Liverpul, 13. XII 1995)
Prvi i posljednji put, u decembru 1995. jedan jedini meč baraža odlučivao je posljednjeg učesnika EURA. U hladnom Liverpulu, duel na sve ili ništa iščekivali su Holandija i Republika Irska, najslabije drugoplasirane reprezentacije.
Sudar dvije fudbalske filozofije, ali i – generacije.
Hidinkovo „Oranje“ (prosjek godina 24) činilo je devet igrača Ajaksa, pola godine ranije osvajača Lige šampiona (Van der Sar, Sidorf, Davids, Klajvert...), pojačanih nekadašnjim „kopljanikom“ Denisom Bergkampom i „uljezom“ Glenom Helderom (Vitese, Arsenal).
Rivali, „momci u zelenom“ selektora Džekija Čarltona, nisu više bili u momačkim godinama - Oldridž (37), Mek Grat (36), Kaskarino (33), Taunsend (32) prošli su fudbalski zenit.
"U dubini srca znao sam da sam izvukao najviše što sam mogao iz tima i da su mi stariji igrači dali maksimum" – priznao je kasnije Čarlton.
Irski maksimum nije bio dovoljan za leteće Holanđane, koji su „sakrili loptu“ rivalu. Pjesma 20.000 zelenih navijača odjekivala je Enfildom, postepeno poprimajući sjetne tonove.
Tinejdžer Patrik Klajvert u Beču je odlučio finale LŠ. U Liverpulu je sa dva gola (30, 88) odlučio ishod baraža.
Na EURO u Engleskoj prošao je Ajaks. Ovaj, Holandija.
"U drugom dijelu, često smo gubili loptu. To nije odlika velikog kluba. Pardon, reprezentacije" – omaklo se Ronaldu de Buru, čija selekcija je na EURU zaustavljena u četvrtfinalu od Francuske (0:0, penalima 5:4).
Osam dana nakon neuspješnog baraža, Čarlton je okončao desetogodišnju misiju na klupi Irske, istovremeno i poluvjekovnu fudbalsku karijeru.
3. Skijaši na EURU (SLOVENIJA – Ukrajina 2:1, Ljubljana, 13. XI 1999; 1:1, Kijev, 17. XI 1999)
Nezavisne od sredine 1991. Slovenija i Ukrajina su tražili fudbalske identitete kroz porođajne muke neuspješnih uvodnih ciklusa za velika takmičenja. Put do Eldorada otvorio im se u novembru 1999, po okončanoj prvoj rundi kvalifikacija za EURO, koju su završile kao drugoplasirane reprezentacije. Žrijeb im je ukrstio staze.
Sa udarnim tandemom kijevskog Dinama Ševčenko – Rebrov (te sezone prešli u Milan, odnosno Totenhem), Ukrajinci, neporaženi u grupnoj fazi fazi, bili su favoriti.
Slovenci su se uzdali u energiju svježeg selektora Srećka Kataneca i igrača Maribora, koji su u avgustu prvi put izborili nastup u Ligi šampiona.
U 33. minutu prvog meča u Ljubljani Ševčenko je „izmislio“ pogodak, da bi početkom drugog dijela zasvirao slovenački „ZZ Top“ Zlatko Zahović. Bez puno rizika, svako sa svojom računicom, rivali su otaljavali posao sve do 84. minuta. Ležerni golman gostiju Šovkovski napustio je šesnaeseterac da bi uputio loptu ka sredini terena. Pogodio je nogu Zvezdinog Milenka Aćimovića, koji nije oklijevao – raspalio je sa 50 metara i pronašao mrežu.
"Bekamu, gdje si sad?" – zavikao je komentator Eurosporta.
Katanec se hrabrio poslije duela.
"Vidjeli smo da možemo da igramo sa njima. U prednosti smo."
Prednost je, ipak, četiri dana kasnije ostala zaglavljena u kijevskom snijegu, kada je Rebrov u 68. minutu revanša pogotkom sa bijele tačke ugrijao 45 hiljada navijača „žuto-plavih“. Vrelina na Olimpijskom stadionu nije potrajala.
Deset minuta potom Pavlin je sledio Ukrajince, posluživši kao šponda u šesnaestercu, golom poslavši Slovence na EURO.
"Fenomenalno" – uzviknuo je Katanac, a njegov štoper Marinko Galič iz svlačionice je pecnuo komšije, koji nisu prošli. "Gdje su sada Hrvati? Mi, skijaši, smo na Evropskom!"
Narednog ljeta, u Belgiji i Holandiji Slovenci su sa dva remija i porazom završili do sada jedini nastup na EP.
Šesnaest godina kasnije, kroz baraž mečeve u Lavovu i Mariboru, Slovenija, sa Katanecom na klupi, i Ukrajina, traže mjesto na EURU u Francuskoj.
4. Još jedna priča o Davidu i Golijatu (LETONIJA – Turska 1:0, Riga, 15. XI 2003; 2:2, Istanbul, 19. XI 2003)
Krajem aprila 2001. u mundijalskim kvalifikacijama, San Marino je u Rigi prekinuo niz od 22 neuspjeha. Nakon remija (1:1) Englez Geri Džonson digao je ruke od letonske reprezentacije, koja je ciklus okončala porazima od Belgije, Hrvatske i Škotske, za pretposljednje mjesto u grupi.
Uoči novog ciklusa, selektorska palica predata je dotadašnjem pomoćniku Aleksandrsu Starkovsu. Sa njim, Letonija je izrasla u Pepeljugu kvalifikacija za EURO, završivši ih kao druga u grupi, iza Švedske, a ispred Poljske, Mađarske i – San Marina.
Završni bal bio je baraž. Rival, najteži iz žrijeba – Turska, bronzana sa Mundijala 2002.
Grupa fudbalskih anonimaca nije ustuknula pred Šukurom, Kahvečijem, Emreom. Prvi meč u Rigi 15. novembra 2003. privukao je 10.000 ljudi na stadionu Skonta.
"Osjećali smo se kao da smo visoki tri metra" – predstavio je akter susreta Igors Korablovs. "Turci su nas malo potcijenili."
To im se rezultatski obilo o glavu. Pogotkom u stilu Maradone, najbolji strijelac Letonaca Verpakovskis donio im je trijumf nade (1:0).
No, nakon 60 minuta revanša na Bosforu Letonci su ličili na Davida sa praćkom pred teškom artiljerijom Turske. Ilhan Manšiz i Šukur zatresli su mrežu gostiju i stadion Bešiktaša.
Nemajući kud, Letonci su krenuli naprijed i u magnovenju dva puta udarili rivala. Laizins (66) je srećno pogodio iz slobodnog udarca, da bi u kontri Verpakovskis (78) odveo svoj tim na sedmo nebo.
"Niko nije vjerovao u nas, ali smo uspjeli" – kazao je Verspakovskis, u junu 2004. na EURU u Portugalu jedini strijelac Letonaca, koji su poraženi od Češke (2:1) i Holandije (3:0) i odvažno remizirali sa Njemačkom (0:0).
5. Knedl(ičk)e u grlu (ČEŠKA – Crna Gora 2:0, Prag, 11. XI 2011; 1:0, Podgorica, 15. XI 2011)
Debitant, Crna Gora je prošla shizofrenim ciklusom kvalifikacija za EURO 2012. Sa novim selektorom Zlatkom-Cicom Kranjčarem tri minimalca na startu (Vels, Bugarska, Švajcarska), ukrašena remijem (0:0) na Vembliju, donijela su prvo mjesto na sredini takmičenja.
Podgorički remi sa Bugarskom (1:1) u junu 2011. uvukao je zebnju, a poraz od Velsa (2:1) u Kardifu u septembru doživljen je košmarno. Zaljubljenik u fudbal, vrstan motivator i psiholog, ali i enolog, Cico je platio ceh za jednu od svoje dvije velike strasti.
"Njegov odnos prema obavezama od februara ove godine nije bio kao prošle" – objasnio je smjenu predsjednik FSCG Dejan Savićević 8. septembra. "I ranije je bilo sličnih problema, ali smo zbog sjajnih rezultata sve gurali pod tepih."
Pomoćnik Branko Brnović prekomandovan je u selektora. U pretposljednjem kolu, “sokoli“ su 7. oktobra pod Goricom preuzeli ulogu Feniksa i viđeni poraz od Engleske (0:2) pogocima Zverotića i Delibašića pretvorili u ekstatični remi. Bod je nosio drugo mjesto i baraž.
Žrijeb je Vučinića i saigrače poslao na Češku, vicešampiona iz 1996. i polufinalistu EURA 2004.
"Imamo poznatija imena u timu od njih, ali imena ne igraju fudbal" - procjenjivao je Brnović. "Igrači će morati da pokažu želju i mentalnu snagu kao protiv Engleske. U tom slučaju, ne bi trebalo da bude problema."
I nije bilo problema, ali za iskusne Čehe.
Trijumf 2:0 u tvrdom meču Pragu 11. novembra (Pilarž u 63, Sivok u sudijskom dodatku) dao je „knedličkama“ sigurnost u podgoričkom revanšu. Tinjajuća iskra nade ugašena je u 81. minutu (Jiriček), ali ne i ponosna navijačka pjesma sa tribina „Ne tuguj, noćas gore glavu“...
Četiri godine i tridesetak mečeva potom, Češka se priprema za šesto uzastopno učešće na EURU, dok Crna Gora gostuje Makedoniji u prijateljskom susretu. Da li na Brnovićevom oproštaju?
( Branko Krivokapić )