Zebnja

Čija je vizija “reformisala” sve oblasti društvenog života do neprepoznatljivosti i učinila nas žalosnim društvom ovisnika u kom ne postoji očekivanje da znamo posao koji obavljamo, budući da nam ta sitnica nije ni predstavljala uslov da ga dobijemo? Osigurava mi miran san činjenica da odgovorni ipak ne zebu zbog toga, budući da niti uče niti se liječe u zemlji koju su privatizovali za potrebe svojih porodica i prijatelja.

Prije sedam dana ispratila sam kuma, diplomiranog stomatologa, u Švedsku. Skupa smo putovali do Beograda. Znojili su mu se dlanovi dok smo prelijetali to niđe plavlje nebo. Onda smo se rastali, muljavo i tužno, svako na svoj kraj Evrope. Uskoro ću i kumu, antropološkinju, na istu adresu. Moj brat, arheolog, već dugo želi da ode iz zemlje. Čini mi se, u posljednjih par godina, da svi koji išta znaju panično dižu sidro i bježe glavom bez obzira, iz uviđavnosti i odgovornosti prema svojoj nerođenoj ili tek rođenoj djeci. To čini da se osjećam kao loša roditeljka ili naivna patriotkinja, a nešto se nadam da nisam ni jedno ni drugo.

Jesam li glupa što ostajem? Jesmo li se predali ako ne želimo drugdje? Dajemo li svojoj djeci loš primjer i činimo li im medvjeđu uslugu privolijevajući ih principima do kojih držimo? Činimo li ih ranjivijim i povredljivijim samo zato što želimo da osjete drugog? Da se ne boje toga. Hoće li biti dobri na svoju štetu? Dok se punim suzama razmišljam sa koliko još rastanaka moram da se suočim ne bih li se razbjesnila u dovoljnoj mjeri. I što bi to onda značilo? Spremnost da prepustim ovu zemlju usukanim i masnim mafiozima koji su je kovertovali u svoj feud, ili spremnost da ne dozvolim da me istjeraju sa ponti na kojima sam naučila da plivam i da se ljubim, jer su zapale za oko nekom od djece pobjednika tranzicije sa poslovičnim instinktom za dobar biznis.

Ali, bitno je da “odliv mozgova” ne uznemirava odgovorne, da se premijer ne plaši najava kako će mnogi građani, pa i ljekari, pohrliti na druga tržišta rada, zbog većih plata. Da ne “zebe” od takvih najava, jer “vanredno dobre nećemo zadržati”, konstatovavši da je drugi razlog što se “naše znanje u bilo kojoj oblasti - ne traži”. A kome ima da zahvalimo na tome? Čija je vizija “reformisala” sve oblasti društvenog života do neprepoznatljivosti i učinila nas žalosnim društvom ovisnika u kom ne postoji očekivanje da znamo posao koji obavljamo, budući da nam ta sitnica nije ni predstavljala uslov da ga dobijemo? Osigurava mi miran san činjenica da odgovorni ipak ne zebu zbog toga, budući da niti uče niti se liječe u zemlji koju su privatizovali za potrebe svojih porodica i prijatelja. Zato naši odlaze da uče i liječe po nekim sretnijim zemljama, ali izgleda da ni mi ne zebemo dovoljno, a ako to i činimo ne umijemo od te zebnje proizvesti politički kapital, niti lični revolt transformisati u učinkovitu akciju.

Mislila sam da je ovaj bezočni odgovor na poslaničko pitanje predstavljao vrhunac cinizma koji će ući u anale kao jedna od najstrašnijih izjava koju je neki premijer izrekao o svojoj zemlji i tome što misli njenim građanima, ali za naše je vladare nebo granica kada je cinizam u pitanju. Pa kaže: 11. 11. u 11 časova “svečano će biti dodijeljen i prvi počasni doktorat na UDG-u, istoričarki prof. dr Latinki Perović, koja će se ujedno i obratiti prisutnima”, navodi javni servis. Centralni događaj organizovan je dan nakon promocije knjige ove uvažene istoričarke, Dominantna i neželjena elita, na fakultetu čiji je jedan od osnivača i vlasnika onaj isti premijer koji je rekao da se naše znanje u bilo kojoj oblasti ne traži. Logično bi bilo pretpostaviti da dominantna elita vjerovatno nije imala na umu vlastiti univerzitet, ali logika je ovdje davno prestala da igra bilo kakvu ulogu.

Pitam se zašto je prihvatila? Zašto uopšte neki inače sjajni ljudi u čiji integritet vjerujem prihvataju ovakve lente, neosjetljivi na kontekst u kojem im se dodjeljuju i istoriju institucije koja ih ovjenčava, a kojoj svojim prihvatanjem pružaju legitimitet? Je li moguće da je Crna Gora slijepa mrlja čak i za najbliže susjede?

Nedavno je jedan regionalni portal odbio da objavi intervju koji sam dala za njih jer se nije uklapao u njihovu interpretaciju događanja u Crnoj Gori. Oni imaju svoj stav o stvari tako da mišljenje nekog ko se neposredno nalazi u istoj ne može biti relevantnije od njihovog. Oslanjaju se na rasprostranjeni stereotip da je sve društvene konflikte u južnoslovenskom prostoru moguće redukovati na nacionalne i treba im dobro znana Baba Roga kako bi stravili vlastitu djecu, da ne kažem čitaoce. Drugim riječima, ne zanima ih što se uistinu dešava ili što neko od neposrednih učesnika misli da se dešava, već ono što može imati uticaja u njihovoj sredini i poslužiti za oblikovanje njihove društvene stvarnosti.

Suviše mala da bi bila važna po sebi, Crna Gora je “osuđena” na sebe, na vlastitu snagu demokratizacije. To mi je uvijek djelovalo kao šansa, a ne kao usud. Međutim, svaka šansa uključuje rizik, a jedini rizik koji se ovdje uvijek spremno preduzimao bio je onaj hajdučije. Možda nemaju znanje iz oblasti koje se u normalnom svijetu traže, ali naše “dominantne i neželjene elite” savršeno poznaju one kojima vladaju i znaju da će između slobode i sigurnosti izabrati ono što poznaju bolje. Oni vjeruju u nas.

Nepristajanje na binarnu logiku vladara košta. Prije svega - komfora, a to je najpoganija valuta koje se malo ko spreman odreći. Hoće li nam ona biti dovoljna kompenzacija za sve bezočnije poniženje kojem smo izloženi - ostaje da se vidi - hoćemo li odlučiti da ih iznevjerimo ili ih iznova nagraditi svojim pažljivo projektovani blagoslovom kojeg ćemo ritualno obnoviti i na narednim izborima.

( Paula Petričević )