Aleksandar Genis: 75. godišnjica rođenja Josifa Brodskog
“A što se tiče toga, gdje će morati da se prizemlji - Zemlja je svuda tvrda: preporučuje SAD”
Vijest o dodjeljivanju Nobelove nagrade Brodskom 1987. godine zatekla je pjesnika u jednom londonskom kineskom restoranu. U prvom intervjuu poslije prekinutog ručka Brodski je rekao da je nagradu „dobila ruska književnost, i nju je dobio američki građanin“.
Ukoliko je prva pripala Brodskom po nasljedstvu, onda je status „Amerikanca“ bio produkt ne samo sticaja okolnosti, već i svjesnog izbora. O tome govore redovi koje svi pamte, iz stihova posvećenih Barišnjikovu:
“A što se tiče toga, gdje će morati da se prizemlji - Zemlja je svuda tvrda: preporučuje SAD”.
Tu misao Brodski je detaljno razvijao i argumentovao u mnogobrojnim intervjuima. Govoreći da je moguće živjeti u drugoj zemlji samo ukoliko se u njoj nešto izuzetno snažno zavoli, on je precizno formulisao: „Ja naročito volim dvije stvari - američku poeziju i duh američkih zakona“. Potonji je za njega ovaploćivao individualizam koji je Brodski smatrao „najpouzdanijom preprekom zlu“. U tome je, u suštini, i smisao njegovog govora prilikom uručenja Nobelove nagrade: književnost, spasavajući od banalnosti zla, čini nas ličnostima, zahtijevajući „samostalnost mišljenja, originalnost, čak, ako hoćete, i ekscentričnost“.
Sve to je Brodski pronalazio kod svojih omiljenih američkih pjesnika, najprije kod Frosta. Razmišljajući o njemu, usput je objasnio u čemu on vidi razliku između engleske i američke poezije. Ugledavši drvo, govorio je Brodski, britanski pjesnik se prisjeća koji je kralj pod njim sjedio. Američki pjesnik, isti taj Frost, sa drvetom razgovara na ravnoj nozi, izvan istorijskih aluzija. To je poezija Novog svijeta, i Brodski nikada nije zaboravio da je on nov, i da u njemu glas prirode još nije toliko zaglušen kulturom. O tome je poema “Uspavanka Bakalarskog rta”, u kojoj pjesnik otkriva svoju Ameriku. Prolog za nju, međutim, nisu bili ni politika ni poezija, već Holivud.
Stiv Mekvin je stvarno cool
„Svi smo mi izašli iz bioskopske sale“, govorio je Brodski, i u njoj su prikazivali američke filmove. Otkrivajući istoriju sovjetske slobode misli pomoću Tarzana, Brodski ju je nastavljao sa klasičnim vesternima. Mladi Brodski je, pričali su mi njegovi prijatelji, užasno želio da, kao što to rade kauboji na filmu, pali šibice, krešući ih o farmerice. (Te farmerice mu je, uzgred, poslao Nabokov, čime se i završio kontakt dva idola rusko-američke književnosti.) Za primjeran vestern, kao i čitavo pokoljenje sovjetskih gledalaca, Brodski je smatrao “Sedmoricu veličanstvenih”, posebno onu ulogu koju je u filmu igrao njegov omiljeni glumac, Stiv Mekvin. Lav Losev, prijatelj i najbolji interpretator Brodskog, piše kako je pjesnik vidio glumca: „Egzistencijalista i stoik u jednom liku, on je staložen poput Marka Aurelija, i živi opasno, kao što je to zahtijevao Niče. On je, rečeno američkim slengom, cool“.
Ta neprevodiva, teško opisiva, no lako prepoznatljiva osobina odgovarala je zahtjevima Brodskog prema svakoj umjetnosti. Hvaleći nešto, on je često govorio: „boje vode“.
U Njujorku je Brodski najduže živio kraj vode, u zapadnom dijelu Grinič Vilidža, u Ulici Morton, koja direktno izlazi na rt. Posmatrajući fotografije Brodskog pokraj brodova, Dovlatov je zaključio da su one napravljene u Lenjingradu. Na tim fotografijama Brodski zaista izgleda mlađe. Kao dječak, kažu, sanjao je da postane podmorničar, i u zrelosti je najljepšom zastavom smatrao Andrejevsku. Na starom zidu kuće, od crvene cigle, gdje je živio Brodski, nema memorijalne table, ali tu se uvijek guraju došljaci iz Rusije, koji dobro znaju adresu: Morton 44. Za života domaćina njegovo prebivalište je, poput Šekspira, iza engleske fasade skrivalo italijanski nadjev. Osim dvotomnog, izuzetno pohabanog engleskog rječnika, na radnom stolu privlačila je pažnju mala gondola-igračka. Unutrašnje dvorište, gdje je Brodski često radio, ukrašavao je lav sa krilima, omiljena životinja Brodskog, i zastavica sa zvjezdicama i prugama. Unuci se zabavljaju tamo gdje su radili djedovi, velsovski eloi, što rasipaju tužno nasljedstvo morloka.
Unuci se zabavljaju tamo gdje su radili djedovi
Ta kultivisana zapuštenost koja najbolje kvartove Njujorka boji u patinu rđe, srodna je poeziji Brodskog. Brodskome su drage ruševine, jer one svjedoče ne samo o padu, već i procvatu. Tek po izlasku iz apogeje mi saznajemo da je najviša tačka prošla. Pravi može da bude samo izgubljeni raj, koji je omiljeni ruski pjesnik Brodskog, Baratinski, nazvao „opustjeli Jelisej“. Nastanivši se u Ulici Morton, Brodski je vodio život njujorškog intelektualca: često je nastupao, držao predavanja, borio se u časopisima i na mitinzima. Bio je toliko upečatljiva figura da ga je njegova drugarica i saborac Suzan Sontag na prijemu u PEN klubu, povodom dodjeljivanja Nobelove nagrade Brodskom, nazvala „omiljenim laureatom“ grada u kome laureata nije bilo malo. Proživjevši dosta godina u Njujorku i zavoljevši ga, Brodski skoro da nije ni pisao stihove o njemu. Za razliku recimo od Venecije, taj grad se nije našao u njegovoj poeziji. „Njujork bi“, šalio se Brodski, „samo Supermen mogao da opiše, kada bi pisao stihove.“ Zato je u najboljim stihovima Brodskog svoje mjesto našla Nova Engleska, gdje je on živio i predavao svake zime.
Antologija američke poezije uz Bibliju u svakom hotelu
U malenom gradu južnog Masačusetsa, Hedliju, Brodski je dobio dio starinske kuće. Izgradili su je 1733. godine, i prvi domaćin je postao prepodobni Grindal Rouzon. Brodskom se veoma dopalo da živi u kući sa istorijom. Mada, kao u svim starim gradnjama, sobe su bile male i zagušljive. Zato su velike bile široke javorove daske poda koje su Brodskog podsjećale na lenjingradski stan u kome je odrastao. Sada je u toj kući muzej, no žitelji Saut Hedlija su se i ranije ponosili svojim čuvenim susjedom. Lokalne novine su prve podržale ideju Brodskog o velikom prodoru poezije u američku svakodnevicu. „Pjesnik-laureat SAD i žitelj Saut Hedlija“, sa ushićenjem pišu novine, „želi da za američke stihove napravi ono što je Gideon za Bibliju“. Brodski je zaista predlagao da se antologija američke poezije drži zajedno sa Biblijom u svakoj hotelskoj sobi u državi. Dočekan sa entuzijazmom, taj projekat, jedan od mnogih koje je Brodski predložio u cilju popularizacije stihova, nekako je zamro. Ali jednom sam u metrou ugledao dva stiha Brodskog, sa kojima je, izleda, počela kampanja Stihovi u pokretu (Poetry in Motion) u Njujorku:
“Sir, you are tough, and I am tough. But who will write whose epitaph?”
“Onoga ko me je podigao i ja ću podići doduše. No ko će kome naručiti molitvu za ishod duše?”
U tom dvostihu, napisanom na engleskom, pažnju privlači istančana gramatika i neočekivana rima. Dvije vrline njegove poezije, koje se Brodski svim silama trudio da sačuva u prevodu. Uspjeh tog grandioznog poduhvata, čak i onda kada su se njega hvatali tako veliki pjesnici kao što je drugi laureat Nobelove nagrade Derek Volkot, nikako nije bio očigledan. Brodski je težio da na drugi jezik prenese ono što je njemu bilo najdragocjenije: ne semantiku, već fonetiku. Kada je držao predavanja, to mu je polazilo za rukom. Hipnotisao je slušaoce svojim neobičnim šamanskim manirom. „U njegovom izvođenju“, napisao je jedan vašingtonski novinar, „stihovi ilustruju trijumf zvuka nad smislom.“ Ali Brodski u prevodu na papiru, kako je rekao američki pjesnik koji je i sam bio predivan prevodilac Rilkea, Robert Has, ostavlja utisak šetnje „među ruševinama otmenog zdanja“. U velikoj mjeri upravo zbog neprevaziđenih poteškoća poetskog prevoda Brodski je počeo da piše prozu na engleskom. Za njega je to bio način da se oduži jeziku koji je strasno volio i na kom je, kako je on dugo vjerovao, „nemoguće reći glupost“.
Četrdeset eseja, napisanih sa istom tom intelektualnom intenzivnošću i emocionalnim impresionizmom, kao i njegovi stihovi, postali su američki ekvivalent ruske poezije Brodskog. Godine 1987. prva knjiga eseja “Less Than One” je još prije Nobelove nagrade dobila jednu od najprestižnijih nagrada u SAD, nagradu Udruženja kritičara. Saznavši za to, Brodski je sa mukom zadržao suze.
“Učitelj poezije”
Od samog početka svog američkog života, od tog septembarskog dana 1972. godine, kada ga je izdavač i prijatelj Karl Profer bukvalno ugurao u učionicu Mičigenskog univerziteta, Brodski je radio kao „učitelj poezije“. Najprije je namjeravao da studente upozna sa slovenskom notom u svjetskoj poeziji, ali otkrivši da mnogi ne znaju ni engleske stihove, predavao je sve što je smatrao velikim. Brodski je u učionici naglas razmišljao, često prekidajući predavanje kako bi zabilježio misao, koju je kasnije bilo moguće sresti u jednom od velikih književnih eseja. Brodski je smatrao da stihovi moraju da rade na sopstvenoj energiji, kao što Frost kaže „ledenica na šporetu“. To znači da učionica prati predavača koji vodi dijalog sa obnaženom pjesmom, oslobođenom od filoloških komentara i istorijskog konteksta. Profesor iz nje izvlači niz smisaonih cjelina, kao mađioničar zečeve iz šešira. Analizirajući pjesmu, Brodski je pokazivao pred kakvo iskušenje je pjesnika postavljao svaki red.
“Između postoji Bog i Boga nema leži čitavo golemo polje”
Smrt pjesnika je početak njegove budućnosti: uključivanje u rang klasika ruske i svjetske književnosti. Taj dugi proces zahtijeva duboko razumijevanje metafizičke pozicije, koja određuje sve ostalo.
Brodski je uvijek bio istrajan u rješavanju „posljednjih pitanja“. U suštini, čitava njegova pozicija je duboko religiozna. Ateizam je za pjesnika beskorisna pozicija, jer on „Za sve me kriviše, sem za vremena zaplete...“, ima posla sa realnošću jezika koja ne umire. Jezik je prototip vječnosti. Svakodnevna liturgija pjesničkog rada uči pjesnika da razmišlja religiozno. To jest, da svoj mali život umeće u veliko, kosmičko postojanje. To ne znači da je pesnik obavezan da vjeruje u Boga, jer on zapravo nikome ništa ne duguje. Druga stvar je što je pjesnik primoran da radi sa ovom ili onom koncepcijom zagrobnog života, makar samo zato što su stihovi dugovječniji od njihovog autora. Misao o besmrtnosti je direktan plod pjesničkog zanata. Svaka riječ zahtijeva rimu, čak i ako je ona posljednja. Smrt ne može biti definitivna ukoliko se ne podudara sa krajem strofe. Pjesma ne može da se završi kao tijelo, bilo gdje. O tome je Brodski govorio u svojim stihovima. Njihova metafizika je bila jednostavna i uočljiva. Učenje o počecima i krajevima mora biti duboko, a ne zamršeno. Pa od pjesnika se ništa novo ne može saznati o postojanju Boga (mada bi, naravno, bilo lepo). Od pjesnika se može saznati kako se u njegovom stvaralaštvu odrazio pokušaj da se riješi problem, koji je, u principu, nerješiv.
Čehov je pisao: „Između postoji Bog i Boga nema leži čitavo golemo polje“. Brodski se neumorno zagledao u to golemo polje, i ukoliko je i uspio da vidi više od drugih, onda je to zato što je u sebi pronašao hrabrosti da u sadašnjost gleda iz budućnosti. On je uvijek imao na umu „čime će se“, po njegovom omiljenom izrazu, „sve ovo završiti“. I zato je najintrigantnija crta budućnosti, po mišljenju Brodskog, naše odsustvo u njoj. Pogled odatle, gdje nas nema, poprilično mijenja perspektivu. Vjerovatno samo ona omogućava da se ispravno shvati običan odgovor Brodskog na pitanje o doseljenju u SAD. On je uvijek govorio da je Amerika jednostavno „nastavak prostora“. U tome nije bilo ničeg jednostavnog, ali sve zavisi od toga sa čime se poredi.
(Sa ruskog prevela Melina Panaotović)
Galerija
( Vijesti online )