Odrasli u PG, žive u SA, a koncert života su dali za pomoć sirijskim izbjeglicama u BG

Asian dub fondation je hitom iz 2003. godine "Fortress Europe" predvidio put kojim će ići Stari kontinent: žicom opasane granice, vojne kontrole, punktovi sa jedne i gomila izbjeglica sa druge strane. Više od deceniju kasnije, ova priča je počela najavom koncerta Dejvida Gilmura u Puli početkom septembra, a Stefan, Olja i Megi - otac, majka i ćerkica, odrasli u Podgorici, a nastanjeni u Sarajevu, bili su vlasnici karata za koncert.

Međutim, kada se razbuktala izbjeglička kriza stavili su karte na aukciju kako bi mogli da pomognu, a od početnih 200 eura koliko su koštale karte, prikupljeno je preko 1.600 i to samo u dva, tri dana, pa su se uputili u Beograd.

“Gilmor jeste once in a lifetime, ali je i život isto tako. Iskreno, nama se mirno spava, a Gilmor nek’ je živ i zdrav i gledaćemo ga na TV-u”, priča Stefan.

Tek kada se dođe na mjesto dešavanja, može se steći prava slika o razmjerama ove katastrofe.

“Sa ove vremenske distance mogu reći da nas je pogodilo sve to što smo vidjeli. Juče imaš stan, auto, posao, život. Danas si u tuđoj zemlji, go i bos...”, kaže Stefan.

Dosta govore same reakcije izbjeglica na sve ljude koji se trude da pomognu koliko mogu.

Sirijci su izuzetno ponosit narod, pa je ponekad, kako i Stefan svjedoči, problem nagovoriti ih da uzmu ponuđene stvari.

“Izbjeglice su mahom srednja klasa, dakle obrazovani i pristojni ljudi. I vrlo je teško prići im, a da se ne uvrijede i uopšte ih nagovoriti da uzmu bilo šta. Vremenom se ispraksiraš, pa znaš kako 'uvaliti' pomoć, a da se ne ljute. Njihovo dostojanstvo je zaista beskrajno, ali i zahvalnost. Naravno, ima i drugačijih primjera, ali su oni zaista u manjini”.

Komunikacija sa ljudima predstavlja problem, tako da kad engleski jezik “ne upali”, preostaje čisto sporazumjevanje rukama. Stefan i Olja su imali sreću da su imali pored sebe poznanicu koja je odrasla u Libiji, pa priča arapski.

“Bez nje, iskreno, sve bi bilo mnogo teže. Ovako smo znali kome tačno i šta treba. Da ne spominjem da su i ljudi iz Sirije mogli da se izjadaju nekome ko dobro razumije njihovu tragediju - Bosnu i Hercegovinu je snašla ista nevolja prije 25 godina. Prijateljica nam je, kroz suze, rekla da ne možemo ni zamisliti blagoslove i želje koje su nam upućivali ljudi, kada bi im uručili pomoć”. Koliko je alarmantna situacija, u smislu minimalno normalnog života, najbolje govori podatak da je gradska česma u parku i za piće, i za tuš i za pranje. Sa osnovnim stvarima, može se nekom puno pomoći.

“Treba sve. Doslovno. Hrana, odjeća, obuća, pelene, ulošci, pasta za zube, četkice, vlažne maramice, sredstva za dezinfekciju ruku, dječja kolica i nosiljke.... Nekima smo davali i novac u ruke, ali nakon što bi se uvjerili da im je stvarno potreban”.

Uz prijateljicu prevodioca, Olja i Stefan su mogli da čuju zastrašujuće priče u tri dana boravka.

“Svega smo se naslušali, od toga da su jednog momka zarobili pripadnici ISIL-a i onda ga pustili, preko čovjeka koji je čekao ženu i dijete 10 dana u Beogradu i pojma nije imao jesu li živi, do majke čiji je sin zaklan u Siriji i čija je jedina želja da se jednog dana vrati u svoju zemlju i obiđe mu mezar (grob)”.

Odličan duh sirijskog naroda se ogleda i u dobroti, kao i dijeljenju onoga što imaju.

“Ne smijem zaboraviti i momka koji nas je dozvao nakon što je vidio da dijelimo pomoć - da bi nam dao pelene, šampon i vlažne maramice, „jer su mu višak i nekome će trebati“.

Pomažu ljudi iz BG i BiH, ali fali logistika

U Beogradu je odziv ljudi koji pomažu odličan. Tu su i brojne grupe iz Bosne i Hercegovine. Ipak iz Stefanovog ugla falila je na početku logistika i bolja organizacija.

“Vidjeli smo dosta Beograđana, ali moram priznati da sam iznenađen i veoma ponosan na činjenicu da je jako puno ljudi iz cijele BiH došlo i dolazi pomoći. Nekoliko udruženja, ali i 'samoorganizovanih' grupa smo sreli na licu mjesta. U Beogradu postoji centralni magacin, Miksalište, ali je sve još uvijek tada bilo vrlo slabo organizovano. Fale tuševi, šatori i sve što ima veze sa tim tehničkim, odnosno logističkim dijelom. Nema uputa na arapskom kako doći do skladišta u kojem se mogu preuzeti hrana i odjeća, ili putokaza do štanda prve pomoći, koji se nalazi u parku prekoputa, kod Ekonomije. Ali, ako ništa, te ljude niko ne dira, a čak ih i policija čuva. Bitno je da ti ljudi znaju da nisu sami u ovoj situaciji”, kaže Stefan.

Galerija

( Luka Vlaisavljević )