Lutke od lutke

Nastupaju poslanici DPS-a, slušao sam ih prije nekoliko dana kako postavljaju pitanja ministru Konjeviću. Ono više nije smiješno, onakav oblik jednoumlja dokaz je da crnogorski politički sistem poprima osobine meke diktature, jer gomila klimoglava i uplašenih političkih prepelica koje sriču poltronsko ćiju-ći sve hvaleći narodnu miliciju opak je argument da se zemlja napusti, zauvijek.

Država sa onakvom Skupštinom nema suverenitet, iz države sa onakvim političkim argumentima i kulturom se bježi; DPS logika je logor u čijem je srcu zaboden veliki pendrek kojeg na koljenima ližu robovi kupljeni na pijaci još devedesetih, kad su se kešom plaćale operske dive da nastupaju za gospodara.

Imao je Arsen minijaturu koja se zvala “Nastupaju lutke od lutke”, nešto mi nije bilo jasno u tom naslovu, pa sam zamislio kako i lutka ima pravo na lutku, i da je zapravo lutka od lutke to što su vodeći poslanici crnogorske vlasti - Barbikin ekipaž, ili bolje reći, plastično pile koje Ken šeta na uzici.

Političar nikad nije bio moj izbor, uvijek sam mislio da je političar amoralna struktura organskog materijala koja žrtvuje ljudske osobine kako bi ljudima pomogla da opravdaju vlastiti nemoral. Uvijek sam znao da političar mora pomalo da bude govno, kad zatreba, da bi građanin imao na koga da svali svoje moralno breme. Slušajući poslanike DPS-a kako postavljaju ministru pitanja o policijskoj hrabrosti, o policijskom svijetlom oružju i svemu policijskom što valja ljubiti, uključujući i čizmu - pomislio sam da oni nisu ni političari, oni su nekakvo partijsko kvačilo i ne postoje u realnosti već samo u televizijskom prenosu da postave pitanja koja im valjda piše onaj Kusovac.

Poslanici DPS-a koje sam posmatrao garancija su da ta partija nema budućnost, ali nije to problem, već što budućnost nema opozicija, ni Crna Gora, jer ovakva selekcija kadrova ne može se promijeniti preko noći, zalud Džoma i Amfi zovu revoluciju, ne postoji način da se politika probije do normalnog čovjeka sve dok cijena bude da mora zagaziti u septičku jamu partije; sve dok u podmlacima budu škopili pitomce da u naponu snage evnuški smjerno udare tercu svakom repertoaru koji šef naloži.

To su politički roboti, gledam ih kako gledaju jedni druge u potiljke, to su mašine za ukidanje veze između politike i života, uz to prilično nesigurni, slabi govornici i lišeni smisla za humor - sevap je što su nekoliko puta putovali do Brisela što im se svidjelo i podalo im dozu mudroserskog podsmijeha koji se obično definiše po isteku prvog mandata.

Ovakve su partije kao mali rijaliti turniri u kojima negacija ličnog garantuje prolazak dalje. Partije moraju da se mijenjaju, ako neće da izazovu veliko sranje. Tolika količina niskosti i laži ne može da prođe bez posljedica. Polako prolazi vrijeme direktne kriminalne kontrole politike i sad državi trebaju političari koji imaju određeni stepen autonomije da podare legitimitet realnosti koja dobija obrise sistema. E tu je problem: kao što su mediji mahom nesposobni da se rastave od službi i partija koje su ih porodile, tako ni političari nisu kadri da se otrgnu od kriminalnog korijena iz kojeg je sve nastalo, prljavog novca devedesetih čija je snaga stvorila generaciju golema bez ideje o političkom izvan čuvanja sopstvene guzice.

Takvi kreiraju javno mnjenje; krše ruke i mudruju u skladu sa interesima ličnog preživljavanja. Zato DPS sve odluke donosi jednoglasno, osim što možda Milo glasa protiv kad ga biraju za šefa.

Jednoglasno se međutim bira i Medojević, i to je glavni zajeb - opozicija ne donosi prevagu vrijednosti, makar ne ovaj aktivni dio, ovaj huškački bataljon koji glumi slobodu i srče suzavac misleći na tamjan. Ne mislim na Lekića, Rakčevića i Bečića, jer o njima neću ni da mislim dok ne drmnu dvije loze i povežu tri rečenice u kojima će jasno da kažu zašto su počeli da se bave partijskim radom i koju pozu u politici najviše vole.

Na osnovu svega što se dešavalo minulih dana, ne vidim razlog za optimizam, vidim političke strukture spremne na kriminal i lažiranu stvarnost koja se podmeće u vidu arapskog proljeća bez Arapa i bez proljeća, sa nekoliko važnih trenutaka, među koje svakako spada policijska naslada nad živim mesom koju su kamere urezale u savjest kolektiva.

Način na koji su poslanici DPS-a zaobilazili odgovornost policije kao moguću temu, način na koji su policijske greške oćutali i uopštili, uspio je za trenutak da me zainteresuje, ali samo nakratko, dok se nisam sjetio da tamo zapravo nema ničeg važnog i da taj parlament suštinski ne postoji, kao ni moja građanska veza sa njim.

( Brano Mandić )