Rađanje države iz teksta
Anonim govori malo kao pojedinac, nešto više kao čista manuskriptska rijetkost 17. stoljeća a najviše kao pjesnik tame, kroz svoju intelektualnu tehniku koju diskurzivno podgrijava uprkos odumiranju crkvenoslovenskog
Anonim iz Bliškove (? - 1615)
Spisak “književnih država” ovoga svijeta, onih čija se državnost napaja direktno sa vrela teksta, nije tako dug kao što izgleda.
Prednjači Izrael čija su književnost i država podjednako stare: 6.000 godina. Za ovo prvo argumenti se mogu naći u studiji Jevrejska pismenost (up. Joseph Telushkin: Jewish Literacy, Njujork, 1991, str. 688). Za ostalo, pak, u govoru izraelske ministarke spoljnih poslova Tzipi Livni na Generalnoj Skupštini UN 27. 09. 2007. g.
Druga je Egipat, u kojem imam čast da predstavljam svoju zemlju od februara 2015, kad sam predao ambasadorske akreditive šefu egpatske države u ptolomejskoj palači Heliopolis na sjeveru Kaira. Najstarija proza svjetske književnosti, Roman o Sanuhiju, nastala je tu za Dvanaeste dinastije oko 2.000. g. stare ere i nosi pečat državnih ideja koliko i umjetničke fikcije (up. detaljnije M. A. Hatem: Life in Ancient Egypt, 1982, 8).
Odatle, iz Kaira, gdje je prohodao Isus Nazarećanin, zarazno privlačno bratstvo tektualnosti i države zapljusnulo je mediternske obale.
Slijedi antička Grčka, kojoj su filozofi kratko potkresanih brada dali tako zaraznu tekstualnu formu, da je savremena zapadna civilizacija, koja Grčku smatra svojom kolijevkom, niti želi mijenjati niti može nadmašiti.
Konfučijanska tradicija zbratimila je ideje filozofije i države dotle snažno da ih se savremena politika Kine drži, kako u UN u Njujorku tako bilateralno, na način dostojan najvišeg poštovanja i nedvojbene zavisnosti svake države od tekstualnih navika njenih podanika.
Rimljani, koliko grubijani u filozofskom toliko geniji u državnom smislu, osigurali su književno-idejnoj tvorevini zvanoj država represivno zaleđe i time svoj praktični osjećaj za organzaciju civilnog društva utkali u povijest na duge staze.
Ima država, da pomenem Englesku i Francusku, koje su lakše zamislive bez svojih kraljeva i državnika nego bez svojih mislilaca (Thomas More, David Hume, Thomas Hobbes; Pascal, Montaigne, Richelieu).
Ni balkanski korner nije izuzetak: primjer je naša heteroglosija iz koje s podjednakim pravom progovaraju minorni manastirski pisci u 16, rani Bokelji u 17. i, najzad, rani Petrovići u 18. vijeku koji pišu svoj tekst a misle na svoju državu. Možda svo graditeljstvo ove male zemlje, njene vojske, smutnje, revolucije ne dobacuju u državnom smislu dalje od njenog heterogenog ali žilavo državotvornog teksta (crkvenoslovenski, latinski, slovinski, srpskohrvatski).
Tu negdje, u svjetskom bratimljenju jezičke polifonije, u onome što se danas zove Crna Gora i pripada tom bratstvu po „tekstualnoj državnosti i državnoj tekstualnosti”, da se slobodnije izrazim u slici, leže anonimni grobovi minornih pisaca 16. i 17. stoljeća kao kakvi kamenčići u mozaiku Apokalipse.
Pod jednim od tih kamenčića, u nekoj međi koju neće otkriti nikakav satelit, počiva jedan minorni autor čiji poslednji potez perom datira iz 1615. g.
Diskurzivna klima
On, Anonim iz Bliškove, crkve kod Pljevalja, savremenik Anonima iz Morače (? - posl. 1621), prepisivača Krmčije, s kojim se svakako poznavao, jer su obojica bili kompilatori zajedničke mreže skriptorija u dolinama Lima, Morače i Tare napisao je svoju knjigu u jednom dahu: “Kako je počeh pisati, dokle je ne svrših, ne podigoh se nikamo, ni na nogu svoju ustah, osim što poležah umoran, pa opet sjedoh, te pisah. Veoma bolan bjeh, avaj, o jada!”
Poznat nam je taj slučaj posvećenosti pismu u doba teške semiotičke krize. Iluminator, prepisivač, freskopisac toga doba, naime, nosi u sebi jednu stanovitu posvećenost koju je moguće izolovati i posmatrati partikularno sa svim prerogativima jednog totalnog čina - akta zaokruženog snažnom stvaralačkom opsesijom.
Akt koji počinje i svršava u samom sebi. Akt koji, poput zmije, guta svoj rep. Akt koji se ostvaruje u aktu.
Strahinja iz Budimlja (1548 - 1631), jedan od najvećih umjetnika ove epohe, savremenik čovjeka iz Bliškove kog je zasigurno poznavao, oslikao je čitav manastir Podvrh za samo godinu dana od septembra 1613. do septembra 1614. g.
Više od pola godine morao je, prema tome, provesti u ležećem stavu na skelama, pošto kompletno freskopisani svod crkve Sv. Nikole ne zauzima manju površinu od ostale unutrašnjosti.
Opsesivna tematika reproduktivne književnosti u doba Anonima iz Bliškove, odnosno stoljeće prije i stoljeće i po do dva, poslije njega, nije rasprostranjena niti raznovrsna ali jeste intezivna i snažna.
Izvor pisma
Opsesivna tematika Anonima iz Bliškove i njegovog doba jeste, zapravo, reproduktivna apokaliptika po klasičnom bizantskom žanrovskom uzoru. Isti apokaliptički ton dijeli s njim, recimo, dva stoljeća kasnije, Pahomije Dovoljac (? - posl. 1806), monah koji gleda spaljivanje knjiga kao propast svijeta. Apokaliptika ova dva strašna stoljeća obezbijedila je trajnost pismenosti od umirućeg crkvenoslovenskog do pojave nove evropske kritičke tekstualnosti, što će reći do ranih Bokelja.
I ovaj Anonim je, poput mnogih drugih, znanih i neznanih imao pristup u tzv. Zbornik popa Dragolja, tj. u crkvenoslovenski prepis Pseudo Metodija odnosno Danijelovog Proroštva. Ovaj prepis je u stvari dragocjeniji od grčkog i latinskog, jer je sirijski original iz 7. v. izgubljen i prema verziji popa Dragolja, zvanoj još Slavonic Daniel, rukovodio se ruski bibliolog Vladimir Istrin u svojoj kritičkoj studiji.
Govor Anonima iz Bliškove nije niti izniman niti originalan tekst, već predstavlja samo jednu u nizu partitura u simfoniji plača i diskurzivne klime kakva nas srijeće na gotovo svakoj stranici bilo kojeg od minornih autora tog pokoljenja.
Njegova crkva u Bliškovi, koja je možda imala svoj skriptorij a možda i nije, ili jeste privremeno, pa je uništen ili zapustio, stoljećima je bila u ruševinama dok opet nije podignuta nova u naše vrijeme. Za pisca znamo zasigurno da je služio u njoj. Zabunu, međutim, unosi susjedni manastir Dubočica takođe posvećen Bogorodici. Osnovan je 1565. i u njemu je izvjesno radio skriptorijum, možda ubrzo nakon osnivanja, što je vrijeme ovog Anonima, koji je moguće u obije crkve neku književnu djelatnost obavljao.
Anonim je prepisao knjigu, vlasništvo izvjesnog Longina u doba izvjesnog igumana Antonija, svršio posao u toku ljeta i svoj kratki pogovor napisao. Moguće da je radio u samoj Bliškovi, a moguće i u Dubočici, pa je naknadno Longin knjigu “položio da služi obitelji crkve Vavedenja presvete Bogorodice, zvane Bliškova”.
Znamo i to da u susjednoj Dubočici stoljeće kasnije služi Sv. Vasilije Ostroški. Potom skriptorijum pokriva dugi mrak i u njemu, prema jednom zapisu, “niču jasike i šiblje”. Anonim govori malo kao pojedinac, nešto više kao čista manuskriptska rijetkost 17. stoljeća a najviše kao pjesnik tame, kroz svoju intelektualnu tehniku koju diskurzivno podgrijava uprkos odumiranju crkvenoslovenskog.
Najzad, on govori najviše kao pripadnik pokoljenja manuskriptskih autora, odnosno njihovog apokaliptičkog žanra koji je raritet u moru divljačke usmenosti i oralne epike.
To je ono što je bitno za istoriju ideja, koja samu ideju države ne nalazi na vrelu epskog (karnevalskog) stvaralaštva, već na izvoru pisma i nedvosmislenog poriva svake prave državničke ideje da bude dio pismenog kontinuiteta: da bude konceptualna i procesna a ne slučajna i ekscesna.
( Gojko Čelebić )