Zajedno ili ništa

Vlast je ustanovila da je Andrija Mandić predvodio demonstrante da toljagama i kamenicama sruše državu. Nije saopštila da li je to bilo u predistoriji, ili danas kad Crna Gora ima najveći broj opremljenih policajaca po glavi stanovnika u Evropi.

Saopštila je i da su joj dojavili da Rusija hoće da Mandića dovede na vlast da bi on spriječio evroatlantske integracije Crne Gore. Propagandna mašina našeg vječitog premijera je prije 25 godina ubijedila Crnogorce da 27.000 ustaša maršira prema Konavlima i granici Crne Gore. To mu je poslužilo da lakše odvede Crnogorce da pale Dubrovnik. Ako je Mandić bio na ruskom zadatku, onda je Rusija u očajnom stanju. Teško je povjerovati da o zemlji u kojoj je Pircije Biroli na vratima svoje kancelarije na Cetinju držao obavještenje: ,,Četvrtkom špijune ne primamo”, velike sile nemaju relevantne informacije. Da ne znaju da je DF mala snaga za zadatak tako velikih dimenzija. Prirodno je da ruski MIP podrži one koji kliču Rusiji, ali Rusija ne može preko DF-a da bitno utiče na prilike u Crnoj Gori. Moćnih grupa koje igraju za Rusiju ima samo unutar režima.

Mandić je bio zbunjeni general tuđe vojske. Pošto je DF jedini organizovao proteste zbog prekomjerne sile koju je vlast upotrijebila na prethodnom skupu, veliki broj građana odazvao se pozivu na mirni protest iako ne dijele njegove političke ideje. Nenavikli na količinu energije koja se oko njih koncentrisala, lideri DF-a su izmaštali pad režima u jednom danu, i s devizom “sloboda ili ništa”' sa albuma srpske rok grupe Partibrejkers (što je bolje nego „sloboda ili smrt“ iz jednog drugog albuma) krenuli da stvaraju istoriju. Uzalud smo u tekstovima opominjali da Đukanoviću ne treba dati povod ni izgovor: njegova moć se zasniva na sili i kriminalcima, koje će nemilice koristiti kad se osjeti ugroženim. Prepao se od broja demostranata, pojavile su se fantomke i Sajov drogirani hamer kojim komanduje njegov bivši tjelohranitelj, da pregaze narod koji je došao da traži hljeba i slobode.

Efekat protesta ispao je drugačiji nego što je vladar planirao. Centri moći shvatili su da je teorija po kojoj je Đukanović garant stabilnosti Crne Gore pogrešna. Bjelodano je da je on postao glavna prijetnja stabilnosti. I glavna prepreka da se Crna Gora konstituiše kao evropska država. Da podrška Zapada Đukanoviću vrednosno udaljava Crnu Goru od Zapada, jer on zamrzava istorijske procese i proizvodi unutrašnji pritisak koji mora izazivati eksplozije.

I teorija da Crna Gora nema kredibilnu alternativu režimu, osvjedočila se kao netačna. Samosvijest učesnika protesta pokazala je da alternativa postoji gdje je najvažnije: među građanima. Zajedništvo raznorodnosti na skupu i njegova masovnost pokazali su da su građani postali svjesni da su glavni politički ciljevi zajednički većini ljudi. I kao nikad do sad traže objedinjavanje svih koji mogu doprinijeti da se Crna Gora oslobodi DPS-ovog feudalnog jarma i postane država iz koje se ne moraju iseljavati da bi se ostvarili kao ljudska bića.

Trojica opozicionih lidera - Lekić, Rakčević i Bečić - mogu alternativnom pokretu dati odlučujuću snagu i kredibilitet. Pod uslovom da djeluju preduzimljivije i koordinisano. DF je iskoristio priliku koju je vlast stvorila prvom intervencijom i upalio iskru. No, njegove mogućnosti da predvodi snažni alternativni građanski pokret su limitirane budući da u njemu značajnu ulogu imaju predstavnici konzervativnog dijela društva koji često zastupaju predmoderne političke ideje. Ali, alternativni pokret ne treba graditi bez i protiv DF. Saradnja na demokratskim ciljevima koriguje nedostatke svih i sumira energiju za suprotstavljanje diktaturi.

Koliko je hitno uvezivanje alternativnih snaga pokazuje i odnos vlasti prema onom što se zbivalo na protestima. Dok tužilaštvo otvara proces Mandiću, Radunoviću i Kneževiću, komandant SAJ-a Lješković odbija da tom tužilaštvu kaže ko su njegovi batinaši koji su masakrirali Martinovića. Tako je tjelohranitelj javno potvrdio da je nasilje nad gađanima bio striktno ispunjeni zadatak. I da je onaj od koga zadatak dolazi iznad pravnog poretka države. Opozicioni lideri morali bi znati da su pojedinačno preslabi za djelotvorno suprotstavljanje režimu. Valjalo bi da i Krivokapić razmisli šta će da radi kad dobijemo pozivnicu za NATO. Vrijeme ne čeka nikog.

(Monitor)

( Miodrag Perović )