Koga štiti ova država?

Da bi društvo bilo slobodno i bezbjedno, novinari i mediji moraju biti slobodni i kritični. To znaju oni kojima je stalo do novinarstva koje je u javnom interesu, a podsjetila nas je na to i predstavnica EU Federika Mogerini juče, na Međunarodni dan borbe protiv nekažnjivosti zločina nad novinarima.

Ali, tako je u teoriji. Praksa je posve drugačija.

Iako već danima pišemo o slučaju našeg kolege Tufika Softića, koji očigledno neće dočekati pravdu dok je ove vlasti, o nekažnjivosti zločina nemoguće je govoriti a ne pomenuti njegov primjer. Prije tačno nedjelju dana, viši tužilac u Bijelom Polju Rifat Hadrović i njegova zamjenica Nada Bugarin zatvorili su istragu - jer nema dokaza - i uputili Softića da sudu podnese optužnicu.

Ono što tužioci i policija nijesu htjeli da urade tačno prije osam godina, kada je Softića porodica našla krvavog ispred praga kuće, sada kažu da može on. Da se, recimo, teleportuje osam godina unazad, pozove istražnog sudiju Dragana Dašića da izađe na lice mjesta, da mu naloži da pozove forenzičare da prikupe materijalne dokaze, a policiji da blokira grad. Softić bi, takođe, u toj ulozi glavnog istraživača sopstvnog batinanja, trebalo da sasluša one koji su mu prijetili iz organizovanog kriminalnog klana Darka Šarića, njihove rođake koji su mu dojavljivali informacije tražeči aboliciju za odmetnute od zakona.

On bi, vjerovatno, trebalo da pita i bivšeg policajca da prizna svoju ulogu u njegovom batinanju i uperi prstom u onog kome je pomagao.

Ako je to posao žrtava, čemu služe država, tužioci, sudije i policija? Zašto ih neko ne pita šta su radili osam godina? Sem što su prepisivali izvještaj jedan od drugog svaki put kad se mediji taknu ove priče.

U Skupštini je tokom usvajanja tužilačkih zakona bilo pompezne rasprave o ulozi Tužilačkog savjeta i odgovornosti tužilaca. Sada je prilika da VDT Ivica Stanković hrabrost koju javno pokazuje konfrontirajući se sa političkim i policijskim moćnicima - i dokaže. Umjesto što pravda kolegu Hadrovića što nema dokaze, neka ga pita zašto ih nije obezbjedio.

Zašto kriminalac visokog ranga može da mijenja izjave kao dijete pelene a da ga tužilac ne pita za razlog ili otvori slučaj za lažno svjedočenje? I zar nije sumnjvo što član kriminalnog klana koji svjedoči protiv navodno glavog šefa, slobodno šeta po Crnoj Gori odakle je i „šef“, ne plašeći se za svju bezbjednost?

Koga štiti ova država i njene bezbjednosne službe? Kriminalce ili građane od njih?

Nije Softićev slučaj izuzetak, sem po tome što je ostavljen i zaboravljen od svih u Beranama. Njegov život u rukama drži časni policajac, koji je uz njega 24 sata.

Umjesto da batinaše i njihovog šefa pošalje u zatvor i dokaže da je zaista za pravnu državu, kao što piše u izvještajima Briselu, ova Vlada radije će platiti odštetu Softiću što mu nije omogućila pravdu. Jer, svakodnevno se iz naših džepova plaća policijska pratnja, čak i policijskim službenicima koji promrzli na beranskoj hladnoći motre ispred kuće Softića čitave noći, jer MUP ne da novac za gorivo.

I kad se sve sabere i oduzme, ispadne da je državi draže da plati pravično zadovoljenje zbog kršenja osnovnih ljudskih prava Softiću i višegodišnje policijsko obezbjeđenje, nego da pošalje u zatvor one koji su za to krivi.

A šta je sa policajcima, sudijama i tužiocima koji osam godina nijesu radili posao kako treba? Oni će vjerovatno napredovati ili poći kući sa posljednjom platom, koja je osnova za penziju u iznosu od 2.000 eura.

Kao član Komisije za istraživanje propusta u slučajevima napada na novinare i neko ko je pratio Softićev slučaj, insistiraću da se Tužilački savjet ipak pozabavi tužiocima, a neka ministar policije razmisli da li starješine Uprave policije zaslužuju provjeru.

Jer, Milan Tomić, višegodišnji šef kriminalistike UP je priznao da osobe koje je trebalo da budu saslušane i na koje je Softić ukazivao, nijesu pozivane na razgovor nakon napada 1. novembra 2007. Zašto, on nije umio da objasni.

Kad bi policija i tužioci malo razgrnuli mrak u svom dvorištu, možda bi nam svima bilo jasnije zbog čega danas nema ni jednog materijalnog dokaza za napadače novinara Softića.

Ali, oni to neće i zato Komisiji zatamnjuju imena policijskih službenika koji su radili na ovim slučajevima. Zato neće da glasaju za izvještaje u kojima su citirani njihovi propusti i opstruiraju rad Komisije, čiji mandat uskoro ističe.

Kao njen član, dostavila sam predlog da se promijeni način rada i da bude operativnija, poput one koji vodi Veran Matić u Srbiji. Sličan predlog, priprema i Matić koji je angažovan kao ekspert OEBS-a da pomogne Komisiji. Početkom 2017. znaćemo da li će država zaista dozvoliti da uđemo u istrage narazjašnjenih napada, a već brzo da li će neko od onih koji u slučaju Softić nijesu radili posao kako treba, biti kažnjeni.

Jer, savjest i odgovornost su u ovoj državi odavno zakazali. Tako su priče o kažnjivosti napada na novinare postali samo floskula iz Poglavlja 23, gdje je Komisija samo štrik ispunjene obaveze.

Zato ne smijemo dozvoliti da zaboravimo na pravdu i odgovornost za njen izostanak. Prije nego dođemo u situaciju da i mi budemo predmet neke istrage, trebalo bi da se solidarišemo sa kolegama.

Jer, problem nijesu samo batinanja novinara i paljenje imovine medija, već i svakodnevno šikaniranje onih koji misle da smo samo nosači mikrofona. Ja se ne mirim sa tim, jer sam novinarstvo učila od najbojih i neću da me proguta talog žute štampe i PR novinarstva.

Autorka je novinarka Vijesti i članica Komisije za istraživanje propusta u istragama napada na novinare

( Mila Radulović )