Talik i Milivoje

Glavni specijalni tužilac, Milivoje Katnić, kao ljubitelj narodnih mudrosti i svekolikih umotvorina, sigurno je čuo za onu - gdje ima dima ima i vatre.

Samo ne znam da li je vidio dim. Ili, ako ga je vidio, da li će se držati one orijentalne - pognutu glavu sablja ne siječe, ili latinske - Fortes fortuna iuvat. U Katnićevoj interpretaciji, talik prati hrabre.

Katnić je prije oko godinu dana rekao da će podnijeti ostavku ako tužilaštvo u slučaju državnog udara ne dođe do nivoa koji se od njega zakonom očekuje.

“Kako naš narod kaže, bez ikakve asocijacije, ako laže koza rog ne laže, e ovdje imamo rog koji je materijalna činjenica”.

Katnić je dodao i da je činjenica da je devet osoba priznalo krivicu. Slaba mu je vajda od tih devetoro.

Nego da se vratimo dimu.

Rusko ministarstvo vanjskih poslova Sergeja Lavrova prije oko mjesec dana napalo je Katnića, navodeći da je “odlučio da se pridruži takmičenju u najapsurdnijoj optužbi koja je ikad upućena prema Rusiji” i da “snažno odbacuje bilo kakvu mogućnost zvaničnog učešća u ovim imaginarnim pokušajima”.

Reakcija je uslijedila nakon zahtjeva Katnića da se dokument iz Moskve, upućen advokatima odbrane, podvrgne hemijskoj analizi jer postoji opasnost da se otruju oni koji dođu u kontakt sa njim.

Umjesto odgovora Lavrovu, muk u Vladi. Ozbiljna država morala bi zaštititi svog službenika i diplomatski odgovoriti na optužbe, tim prije što Katnić nije običan službenik. Nije Katnić ni predsjednik Đukanović, niti premijer Marković koji su, po funkciji, kadri da se brane bilo od Lavrova, bilo od Trampa.

Ajde, to se moglo odbiti na neznanje, nebrigu ili političku procjenu da nije isplativo upuštati se u polemiku sa Moskvom.

Ali, kada poslanici DPS-a, mahom podrže izbor Nebojše Medojevića i Andrije Mandića za članove Odbora za bezbjednost i odbranu i pride taj potez opravda njihov partijski šef, onda tu ima dima da je teško disati.

Đukanović je kazao da ljudi koji su stekli poslanički mandat imaju pravo da budu u odboru, ali da se za svakog, “počev od predsjednika države, pravi procjena da li može biti u posjedu informacija koje se tiču nacionalne i šire bezbjednosti“.

Tu su stvari, bar što se tiče Zakona o tajnosti podataka, jasne - Medojević i Mandić imaju obavezu da potpišu izjavu da će sa tajnim podacima,”potrebnim za vršenje ovlašćenja” Odbora, postupiti u skladu sa zakonom i odgovarajućim propisima. I ništa više. A službe bezbjednosti ne dostavljaju podatke pojedinim članovima, već Odboru.

Slijedeći dalje Đukanovićevu logiku, Medojević je imao pravo da bude izabran i za zamjenika predsjednika Odbora za bezbjednost, a time i člana Vijeća za nacionalnu bezbjednost, jer isto tako opoziciji pripadaju sva zamjenička mjesta u odborima u kojima DPS ima predsjednika.

Za Medojevića je bolje što nije izabran - to bi moglo značiti da DPS sada ima isto povjerenje u njega kao u Snežanu Jonicu 2015. kada je izabrao za potpredsjednicu Odbora, upravo umjesto lidera PzP-a. Predsjednik Odbora Mišo Obrad Stanišić nije demantovao pisanje Pobjede da se raspravljao sa kolegama iz DPS-a jer su prilikom glasanja bili protiv Medojevića, uprkos dogovoru na klubu da budu uzdržani. Medojević ne bi bio izabran ni u tom slučaju, ali time bi DPS poslao poruku da Medojević više nije crni đavo ili “fejbuk političar koji je počeo karijeru u Zemunskom klanu”, kako je navodno rekla Marta Šćepanović koja se sada više kune u Đukanovića nego u Markovića.

Što tu tek dimi. Samo da malo razgrne Katnić bi vidio koliko je bitan i on i njegov slučaj državnog udara. Od samog početka.

Podsjetimo,Vijeće se nacionalnu bezbjednost nije se sastajalo, Vlada nije donijela bilo kakav zaključak o “krvoproliću kakvo nije zapamćeno na ovim prostorima”, bivša ministarka odbrane Milica Đurišić Pejanović javno je saopštila da nije imala pojma o tome…

Katnić je činjenično i materijalno, kako bi on to možda rekao, sirak tužni bez iđe ikoga, liše kolege Čađenovića.

I sa druge strane nije teško uočiti prilagođavanja: već sedmicama za sudbinu najprogonjenijeg političkog saveza u poslijeratnoj Evropi, Frontu nije kriv “kriminogeni režim” Mila Đukanovića, ni Duška Markovića, već crnogorsko pravosuđe i Katnić.

Nije izgleda ni koza, ni rog. Nego traženje žrtvenog jarca. A Katnić je idealan za to.

Eventualna prvostepena presuda Mandiću, Kneževiću i Medojeviću bila bi samo čuvanje obraza specijalnom tužiocu na odloženo.

Iz njegovog ugla gledano, sada su jedan terorista i jedan perač para u Odboru za bezbjednost i odbranu. Više nego u Spužu.

Optužena, vremešna pripadnica četničkog pokreta, prošeta iz sudnice do ambasade Srbije i zatraži zaštitu, Rus koji sada već ima treće ime. Još da mu Mandić i Knežević zahvale što im je oduzeo pasoše kako bi imali alibi zašto nisu mogli na pokajanje pokojnom šefu GRU-a Igoru Korobov.

Ako od početka nije prihvatio ulogu lutka kojeg treba spaliti na kraju ovog karnevala zvanog državni udar, Milivoju bi sada moralo da bude jasno da je politički interes iznad njegove vizije državnog udara. Da je već remetilački faktor u novim-starim odnosima DPS-a sa DF-om i Moskvom.

Samo je pitanje: hoće li Milivoje pognuti glavu u pokušaju da ode u zaborav zajedno sa šefom Ivicom Stankovićem koji će na jesen sljedeće godine, kada mu istekne mandat, imati penzionerskih 65 godina.

Ili će Milivoje pokušati da, koliko toliko, sačuva obraz, što mi djeluje malo vjerovatno.

Talik mu ništa ne treba za posao za koji je plaćen - da u apsanu smješta članove kriminalno-korupcionaških mreža.

( Vladan Žugić )