Milan i Džon

Kako pošten čovjek da definiše političku krizu? Tako što u jednu rečenicu smjesti Milana Kneževića i Džona Mekejna. O tome šta radi Milan Knežević ovih dana govori Džon Mekejn. Do nedavno je Džona Mekejna bolio ćošak šta radi Milan Knežević i situacija u mojoj zemlji bila je stabilna. Džon i Milan, odnosno razdaljina između njihovih političkih sudbina bila je mjera napretka Crne Gore, po cijenu da ostane provincija sa malim političkim mitovima nedostojnim govora onih koji duže nuklearnu sačmu.

Lako sam se navikao da Crnu Goru niko ne pominje, taman je i Milan Knežević počeo da se miri sa sudbinom da je poljoprivreda u rodnim Mojanovićima bila pametniji izbor, stvari su se kao pod magičnom krpom izmijenile - senator Mekejn se između redova osvrnuo na Milanov otpor diktaturi, podigao mu rejting na političkoj mapi svijeta, taman kad je sa istoka stigao glas ruskog MIP-a da zaokruži globalnu jesen u mom gradu - Sergej Lavrov počeo je da se bavi time šta radi Slavko Stojanović.

Par mjeseci ranije istog Sergeja Viktoroviča nije bilo briga šta radi Slavko Stojanović, osim ako se iza tog imena ne krije diler nedvižimosti sa budvanske rivijere spreman da se proaktivno cjenka sa gospođom Lavrov. Mogao je šef policije Slavko Stojanović svima da nam, pardon my French, nabije pendrek u bulju, ne bi ti se Lavrov okrenuo nego bi brinuo nekakve visoke misli kakve imperija brine. Ali eto, dočekao sam da najviša politička pamet bijelog čovjeka, Lavrov i Mekejn, napokon združeno uberu cvijet brige za Crnu Goru i hvala Milanu Kneževiću što je vizijom i srcem junačkim uspio da pokrene taj zajebani proces.

Mekejn, koji nekad nije mnogo pričao o Vladimiru Vladimiroviču sad kaže da Putin želi obnovu velikog ruskog carstva i aludira kako mu u tome pomaže niko drugi do Milan Knežević. Prozvani Putin još ćuti, kao da čeka izvještaj sa protesta u Herceg Novom da bi imao presjek stanja i odgovor koliko je građanskog krema skočilo za Milanom, koliko je hipsteraša i dredonja pljunulo na prevaziđene kulturološke, ideološke i ine razlike i slilo se u građanski Novi sa slušalicama iz kojih bije dubstep i bolekureći stav prema četništvu, ako će ono oboriti vladu lopova.

Eto dokle je sve doguralo. Moja je zemlja imala šansu da kao mirna poludiktatura taljiga decenijama da je samo Slaven Radunović uspio kontrolisati narod. Ali Slaven koji je izašao pred pastvu ovjenčan slavom svojih poslovnih poduhvata usred te iste diktature, Slaven koji je čak učestvovao na tenderu za namještanje nove zgrade Vlade u momentima kad je srpski narod bio najviše obespravljen, Slaven koji je taj tender izgubio rame uz rame sa Milošem Marovićem (pobijedio Čelebić), e taj Slaven koji je diktatoru htio da kupi fotelju nedugo po priznanju Kosova, sad je dozvolio da mu se narod otme.

Ali nije samo Radunović ispao naivčina - da je Slavko Stojanović mogao da kontroliše specijalce i uspio im usaditi etiku policijskog djelanja, pa da momci nisu krenuli gradom željni ljudetine, da se samo nisu zanijeli pa državni udar doživjeli previše lično, onda ne bi morali da se miješaju Mekejn i Lavrov, a Milan Knežević bi mogao da nastavi sa naskakivanjem na službeno lice do ozime paprike.

To što Obama i Putin još ćute nije velika utjeha. Čekaju da vide kako će se završiti miting u Herceg Novom, pa će se i oni oglasiti. Čekaju govor Milana Kneževića, baš kao i Kinezi u pokušaju da se skoncentrišu na dionicu autoputa koja za sad ne vodi nikud, osim možda do svježeg keša sa kojim Mile planira nove pobjede.

Pitanje je kreditnog tipa i solventnosti kad će se i zvanični Peking očitati povodom ovog političkog sranja koje traje već treću deceniju, samo što ovih dana smrdi više nego obično, vonja otrovnim isparenjima propagande koja ukida stvarnost - sa jedne strane kao neprijatelja revolucije, sa druge strane kao neprijatelja države.

Jeste, to sam mislio da kažem, baš smrdi strasna komplementarnost deefovih kozaka i depeesovih lopova, koja im se najbolje vidi kad lažu.

( Brano Mandić )