Otuđenost je virus novog vijeka

Roman „Rezervni život“ makedonske spisateljice Lidije Dimkovske ovjenčan nagradama Društva pisaca Makedonije i nagradom za književnost Evropske Unije nedavno je objavljen u izdanju Agore u prevodu Milenka i Uroša Pajića. Lidija Dimkovska (1971.) pjesnikinja, prozna spisateljica i prevoditeljka je doktorirala rumunsku književnost u Bukureštu. Kao slobodni umjetnik i prevodilac sada živi u Ljubljani odakle je i govorila za ART. Kako je nastajao vaš roman „Rezervni život“?

- Prije nekoliko godina na pjesničkom festivalu u Stokholmu, u jednoj bijeloj noći u kojoj nijesam mogla zaspati, u hotelskoj sobi na televiziji sam gledala dokumentarac o dvije sijamske bliznakinje iz arapskog svijeta koje su se, već odrasle, odlučile na operaciju razdvajanja njihovih glava, i to javno, pred televizijskim kamerama. Obje su umrle tokom operacije. Njihov hirurg je rekao:“Poslije operacije sam danima klečao sa glavom u naručju moje supruge i plakao“. Ta priča me je potpuno uznemirila i nikad je nijesam zaboravila, naprotiv, sve više sam razmišljala o sudbini sestara koje su se odvojile tek u smrti. Poželjela sam da sličnu sudbinu potražim u makedonskom kontekstu. Takav medicinski slučaj u Makedoniji nije poznat, bar po mojim istraživanjima, ali to uopšte nije bilo važno. Za mene je bilo važno izmisliti i ispričati priču koja bi bila moguća i vjerovatna u ovim prostorima, sa svim društvenim, psihološkim, istorijskim i savremenim okolnostima jednog takvog strašno neobičnog i tragičnog života.

Šta predstavljaju sijamske bliznakinje Zlata i Srebra u ovom romanu? One su mnogo više od običnih junakinja, zar ne?

- Na žalost u njihovom slučaju bi bilo dobro da su obične junakinje, ali to nijesu, od rođenja do smrti. Sa spojenim glavama i nemogućnosti da svaka živi svoj život Srebra i Zlata su osuđene na tragediju u aristotelovskom smislu. U metaforičnom smislu one su dva polariteta istog bića. Njihova imena, Zlata i Srebra, staromodna u makedonskoj onomastici, su i vječna, zbog dragocjenih metala koje simbolizuju i principe koje sadrže. A pažljivi čitatelji tokom priče shvatiće zašto je Srebra sudbonosno povezana i sa Srebrenicom, a Zlata sa Svetom Zlatom Meglenskom. Ali svakako, mislim da je najvažnije to što su sijamske bliznakinje ne samo fizička, psihološka i humanistička metafora o identitetu Drugosti, Drugog, nego i politička alegorija o razdavajanju bivših jugoslovenskih republika koje samo po sebi ne bi bilo tako tragično da nije umrlo toliko ljudi pri toj „operaciji“. Bez žrtava ne postoje rastanci, razdvojenost, nezavisnost.

Koliko je „Rezervni život“ priča o potrazi za identitetom? Zašto je pitanje identiteta toliko važno u današnjem svijetu?

- Pitanje identiteta uopšte nije važno i ne postavlja se tamo gdje je identitet stabilan i prisutan kao nešto što se podrazumijeva samo po sebi. Kada sam živjela u Makedoniji nikada nijesam pitala sebe što sam, sve je bilo sa razlogom i posljedicom: rođena sam u Makedoniji, živim u Makedoniji, to je moj dom, govorim makedonski, itd. Tako žive svi ljudi sa stabilnim ličnim identitetima. A kada sam otišla iz Makedonije nijesam mogla, a da ne počnem postavljati sebi pitanja (a još više da to čine drugi): gdje je moj dom, da li sam još uvijek „samo“ Makedonka, na kom jeziku govorim, sanjam, razmišljam, kako me vide drugi, kako se sama osjećam. Identitet je postao relativan, na staklenim nogama.

Sedam godina sam živjela u Rumuniji, već 14 godina živim u Sloveniji. Moj identitet je mozaik iz kockica života tamo i ovamo, ali neke su se u međuvremenu slomile. Uvijek iznova lijepim i sastavljam taj mozaik. U romanu je identitet sijamskih bliznakinja još kompleksniji: iako su od rođenja sa spojenim glavama, identitet Zlate i Srebre „se ne podrazumijeva“, njihov zajednički identitet uvijek iznova kao diktator vlada nad njihovim pojedinačnim identitetima koji ne mogu doći do izraza zbog fizički spojenih glava. Žudnja za sopstvenim identitetom je njihov cilj. Danas je pitanje identiteta pitanje integriteta: čovjek koji je bačen u istorijske, društvene, političke i kulturne prekretnice svog vremena osjeća sigurnost samo u sebi, u onome što nosi u duši, u sjećanju, u unutrašnjem jeziku.

Za roman „Rezervni život“ kritika kaže da se bavi tragedijom nepreživjelih, i otuđenosti onih koji su ostali u životu. Mislite li da je ispravna ova konstatacija i kako je vi tumačite u kontekstu vaših ideja?

- Tragedija nepreživjelih je uvijek tragedija preživjelih, stradaju oni koji ostaju, žaleći za svojim mrtvima. U slučaju sijamskih bliznakinja je to dramatičnije: paradoksalno, kada jedna od njih preživi i konačno može da izgradi sopstveni identitet, da živi svoj život, da radi ono što hoće (zato su željele da se odvoje, zar ne?), ona u stvari osjeća prazninu, njoj fali sestra, sestrina glava do njene glave, kao da je izgubila pola sebe, nikada više neće biti „kompletna“. Prisutna je i krivnja da je sama preživjela, a sestra nije. Iako je čeznula za osamljenošću, sada, kada je sama, ne zna šta sa samoćom.

Čovjek je najkompleksinje biće i ne možemo ga tretirati linearno. Otuđenost poslije smrti sestre je otuđenost i od same sebe i od drugih: otuđenost je praznina, osjećaj da ne pripadaš nikome i da ti niko ne pripada, a baš tako se osjeća sijamska bliznakinja koja je ostala sama.

Radnja ovog romana se dešava u vrijeme raspada Jugoslavije. Šta ste htjeli time da naglasite?

- Priču sam hronološki postavila u vrijeme od 1984. do 2012. godine, to je razdoblje u kojem su se dogodile mnoge promjene ne samo u Makedoniji i u zemljama bivše Jugoslavije, nego i u svijetu. Dogodili su se ratovi, padali su zidovi, gradili se zidovi, socijalizam je zamijenio kapitalizam. U tom kontekstu žive Srebra i Zlata, djevojčice sa spojenim glavama, željeći iz dna duše da se jednom razdvoje, i to se dogodi kada odrastu, ali sa smrtnom žrtvom, slično kao u slučaju bivših jugoslavenskih republika. To je vrijeme u kome sam i sama rasla i bila svjedok svih tih promjena. Pričajući priču o ljudima željela sam ispričati priču o svijetu u kojem žive, o potrazi za samostalnošću koja se uvijek završi ili ostvari na račun nekog drugog, sa žrtvom, simboličnom ili smrtnom. Roman je priča o mojoj generaciji ljudi rođenih u sedemdesetima, generaciji koja je u školi učila o ratovima, ali nikad nije ni zamišljala da će se sama naći u ratu. Raspad Jugoslavije je dodirnuo svakog čovjeka na tlu bivše Jugoslavije, ali na različite načine.

Da li je ovaj roman politička alegorija?

- Apsolutno je i to, iako sam željela ispričati „samo“ priču o životu sijamskih bliznakinja sa periferije Skopja, o njihovom odrastanju i životu u krajnje disfkunkcionalnoj porodici, u kontekstu malograđanske logike, siromaštva i neljubavi. Ali kada postavite junake u vremenski i prostorni kontekst onda priča nije samo psihološka nego postane i politička zbog toga što su životi uvijek zarobljeni u nekom političkom kontekstu, oni teku u nekoj istoriji, ne samo ličnoj nego i kolektivnoj, a Zlata i Srebra su svjesne tog istorijskog toka, realnost njihovog života je upletena u realnost šireg društva. Kao autorku privlači me realno, istorijsko i biološko vrijeme koje je katkad i irealno, to je hronotop koji obilježava naš život, a sve što se dogodilo u bivšoj Jugoslaviji za vrijeme njenog raspada je obilježilo ne samo nas, nego i naše potomke. I jedna kapljica krvi zauvijek ti umrlja pogled na svijet, a svi znamo koliko kapljica krvi je proteklo na ovim prostorima. Raspad Jugoslavije je samo jedan od konteksta romana, odvajanje glava je metafora odvajanja republika, a tragedija je u žrtvama, ne samo u raspadu.

„Otuđenost je virus novog vijeka“, kaže jedan junak romana. Zašto je tako?

- Postoji više razloga za to. Kada sam živjela u post-čaušeskuovoj Rumuniji ljudi su mi pričali kako je Securitate (tajna služba) sa svojim metodama prisluškivanja, praćenja, prevara, laži, ucjena i prijetnji napravila takav prepad među ljudima da niko više ni u koga nije imao povjerenja. Čak su se i u porodicama, među ljubavnim partnerima događale strašne izdaje, zbog ovog ili onog razloga povezanog sa tajnom službom. Svako se svakog bojao, pa je bliskost postala kontrolisana, ljudi nijesu voljeli pričati o svojim tajnama, o svojim očekivanjima promjena, o svojoj nadi, nisu bili sigurni da li je u sobi mikrofon ili (ne)prijatelj. Suzdržanost, obazrivost i sumnjivost su doveli do otuđenja među ljudima koje se osjećalo još uvijek i devedesetih godina kada sam ja tamo živjela. Ali to je jedan vid otuđenosti.

Drugi je onaj kome se nijesmo nadali da će stići i na Balkan, gdje su ljudi po definiciji otvoreniji, gostoljubiviji i darežljiviji, pa zbog toga i bliski jedni drugima, ali se događa: radikalni kapitalizam, komercijalizacija, gubljenje moralnih vrijednosti, nova tehnologija i hronološki nedostatak vremena su napravili svoje: ljudi nemaju više ni vremena ni energije za druge ljude, svi žure, svako sa svojim životom, ritam svakodnevnice je postao nenormalan, i u tim uslovima ljudi gube jedne druge. Likovi mog romana nikada nijesu sami, ali su strašno osamljeni, kao i svi savremenici.

Za pjesništvo ste nagrađeni prestižnom Evropskom nagradom za poeziju “Hubert Burda”. O čemu ste pisali u zbirkama „Nobel protiv Nobela“, „Ph neutralna istorija“, „Izgriženi nokti“, „Idealna težina“?

- Moje pjesništvo obuhvata dva perioda: kada sam živjela u Makedoniji i kada sam otišla iz Makedonije. U prvoj fazi to su pjesničke knjige: “Rožbi sa Istoka“ (zajedno sa Borisom Čavkoskim, dobili smo nagradu za najbolju debitanstku pjesničku knjigu), „Ogan slova“ i „Izgrizane nokte“.

Kada sam otišla u Rumuniju moja poezija se drastično promijenila. Tamo sam napisala pjesme iz zbrke „Nobel protiv Nobela“. To su narativne, duge, neke postmodernističke, a neke neorealističke pjesme u kojim se osjeća život takav kakav jeste. Metaforu je zamijenila metonimija, zanosa skoro više da nema, tragičnost egzistencije je prisutna, u pjesmama se osjeća socijalna pa i politička dimenzija devedesetih. Onako kao što sam se suočila sa pravim životom, sa realnošču rumunskog života u kome sam se našla preko noći, tako je sve to ulazilo u moju poeziju i sada mogu reći da me je inspirisao sam život, niko drugi.

Zamah makedonske proze

Kako izgleda savremena makedonska književnost? Koje teme interesuju pisce? Na koje biste nam pisce i djela skrenuli pažnju?

- Citiraću slovenačkog pisca i urednika izdavačke kuće „Cankarjeva“, Andreja Blatnika: „makedonska proza, sa poljskom i španskom, je jedna najzanimljivih u Evropi“. Ja makedonsku književnost vidim i iznutra i izvana i mislim, da su nove generacije makedonskih pisaca, ne samo proze nego i poezije i drame, apsolutno interesantne i dobre.

Teme su svakako širokog dijapazona, i lokalne i univerzalne, a svakako čovjek, ponajviše mali čovjek je osovina oko kog se širi priča ili pjesma.

Svakako bi crnogorskim čitaocima skrenula pažnju na sve što su do sada napisali Goce Smilevski, Nikola Madžirov, Rumena Bužarovska, Vladimir Martinovski, pokojni Igor Isakovski, antologije najmlađe makedonske poezije i proze i svakako srednje i starije genarcije preko imena Olivere Nikolove, Dragija Mihajlovskog, Gorana Stefanovskog, Katice Ćulavkove, Rista Lazareva, Kica Kolbe, Dimitrija Duracovskog, Venka Andonovskog, Olivere Ćorveziroske, Jovice Ivanovskog.

( Vujica Ognjenović )