Priče sa autobuske stanice

Početkom pedesetih, netom proteklog vijeka, u Plavu je bilo više turista nego u Budvi! U to vrijeme eskalacije industrije, Budvani su razmišljali da sagrade fabriku za preradu kože! Nijesu zaostajali ni Barani, ukazujući na „realne mogućnosti“ da se u Baru podigne pilana, jer, vele, to je lučki grad, pa bi odatle gotova roba lako transportovana do potrošača širom svijeta…

- Odlično! A mi ćemo u Beranama solanu - kliknu duhoviti Mihailo Ojdanić, predsjednik beranske opštine - pa kad naši kamioni istovare balvane u Baru, neka otuda dognaju u Berane morsku vodu, đe nijesu ništa gori uslovi za otvaranje solane od ovih koje zagovaraju Barani za podizanje pilane… Mat u dva poteza.

Umukoše. Odustaše od izgradnje fabrika po Budvi i Baru i okrenuše se turizmu. Ošapiše ih britke riječi Mihaila Ojdanića, čovjeka iz naroda, sposobnog za humor, bistrog baš kao rijeka Bistrica koja protiče ispod njegovih rodnih Lubnica.

Presaldumi i Edvard Kardelj, čovjek broj dva u onoj Jugoslaviji, pa predloži da se Sveti Stefan pretvori u atraktivan turistički objekat. Tako i bi. Glavni arhitekta na rekonstrukciji i dogradnji bio je beogradski inženjer Branko Bon. Radovi su trajali nekoliko godina i hotel je zvanično otvoren 13. jula 1960. godine, na Dan ustanka crnogorskog naroda.

Pristizali su na Sveti Stefan mnogi državnici, krunisane glave, svjetski lideri; princeza Margareta, Tito, Alberto Moravija, Sofija Loren, Karlo Ponti...

A zatim je hotel Sveti Stefan, na Kongresu turističkih novinara i pisaca 1972. godine u Atini, dobio Zlatnu jabuku, prestižno međunarodno priznanje, za izvanredno arhitektonsko rješenje samog hotela-grada i visok nivo ugostiteljskih usluga. Ovu veoma značajnu nagradu 11. maja 1972. na glamuroznoj svečanosti svetostefanskoj, primio je preduzimljivi Vlado Mitrović, tadašnji generalni direktor Hotelsko-turističkog preduzeća Sveti Stefan.

Budva je, doduše, dobila industriju; turističku, ali i filmsku; legendarni Lovćen film, pod rukovodstvom vizionarskog Beranca, Leka Obradovića, revolucionara, nekadašnjeg člana i prve redakcije Pobjede.

I: prijatno je, u ove jesenje dane, posjeđeti u lokalima budvanske autobuske stanice, koja posluje u okviru Merkur sistema, privrednika Milana Mrvaljevića. Rado zalaze Budvani, Starobudvani i turisti, roditelji s đecom. Iz vodoskoka bije svježina; skakuću zečevi po travnjaku; ševrdaju patke i labudovi, a ljupki srndaći mame poglede radoznalih mališana. Gotovo nečujno dolaze i odlaze autobusi.

Sjedim sa slikarom Aljom Smailagićem. Ostavio je prije tridesetak godina rodni Ivangrad/Berane, preselio se u Budvu, odnosno na Sveti Stefan; otkrio čarobni svijet podmorja, već uveliko ispričan na njegovim platnima.

A, otkud u Budvi?

Jednog proljećnjeg titogradskog dana, krajem osamdesetih, u očekivanju autobusa za Ivangrad, prišao je Leko Obradović slikaru Smailagiću:

- Aljo, molim te, jesi li imao izložbu u Budvi? - Grupno da, ali samostalno ne - odgovorio je kratko slikar. - A zašto ne - nastavlja Leko - Budva je turistički grad, ima dvije lijepe galerije, ti si već poznat slikar, vidio sam ti slike na izložbama Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore, pa bi tvoja izložba pobudila veliko interesovanje u Budvi, a računam, bila i tebi od koristi. Razmisli; bilo bi mi drago da neko od slikara sa sjevera bude predstavljen budvanskoj likovnoj publici…

Prihvatio je Aljo sugestiju Leka Obradovića; odmah po dolasku kući u Berane, uputio ponudu Galeriji Arkada na Slovenskoj plaži, koja je ispoštovala sve njegove želje.

- Napravio sam izbor novijih slika s motivima i koloritom Mediterana - priča Smailagić - sve strpao u moju škodu i pravac za Budvu. U prisustvu velikog broja građana, izložbu je ljeta 1987. otvorila profesorica Božena Jelušić. To je datum koji dobro pamtim, kao i susret u autobusu s Lekom Obradovićem. Ubrzo sam postao stanovnik Budve u kojoj sam dobio odgovarajuće uslove za život i rad…

Jedno lane promoli glavu iz vrta Autobuske; zazvoniše veseli đečji glasovi.

( Slobodan Vuković )