STAV
Prodavačica paradajza i hotelijer
Razmišljam o hotelu kao nosiocu turističkog razvoja i turističkom proizvodu koji nudi gostima
Pođem sa suprugom do zelene pijace. Šetam oko tezgi, gledam cijene za isti proizvod. Upitah koliko je paradajz, dobih odgovor od srednjovječne žene, 90 centi. Rekoh skup ti je, može li za 50 centi. Da mi ga, dome, nijesi trcka (posipao vodom). Ali, na onoj tezgi je 60 centi, pravdam se. Ovaj ti je bolji, ukusniji, nije iz plastenika, ni od nakupaca iz Albanije i Makedonije. Za klasu je bolji - prva kategorija, đece mi, zaključi. Mrtva usta da ga jedu. No, ne mogu se s tobom davijat. Ja i dalje uporan, navodim argument: prevoz, nakupac jedan, pa drugi drugi, i opet jeftijiji. Znaš li koliko muke vidimo, ja i moja porodica, oko ovoga jednog, isturi mi pred oči lijep primjerak paradajza, pa nastavi: Izoremo, freziramo, kupimo sjeme, pikujemo u saksije, pa na baštinu. Treba zalivati, po ovome žaropeku, braniti od štetočina, čuvati, brati, doći na pijacu, đe smo zakupili tezgu. A paradajz se ije 2-3 mjeseca. I dođe kupac, ka ti, da mi soli pamet. Viđi mi ruke, odmjeri mi ženu, i kroz zube progovori, ja mnim, mlađa sam od nje, a izgledam ka da sam joj majka. No čime se ti baviš, gospodine. Rekoh turizmom. E, veli, jeste da sam nepismena i neznavena, ali to ti je ka hotel sa dvije i sa pet zvjezdica. Je li ti sad jasno. I mene će đeca na more, ako sam dobro pazarila u te hotele, a ako su svi ka ti kupci pod šator. Prošle godine nije bilo velike ponude, pa cijene bile isplative za nas. Ove svi navalili da sade paradajz, pa će istrulit. Čekam sljedeću, biće bolja.
Zanijemjeh, i uzeh pet kila za sebe i gajbicu za prijatelja, valjaće mu za hotelčić što je lani otvorio na moru.
Ubrzo se uputih s paradjzom (da ne istruli) ka primorju. Ne izađoh iz kola, vidim gazda hotela trči. Uželio se pomislih, nijesmo se viđeli od predsezone, nije imao vremena da me zovne u sezoni. Ni zdravo, krenu: Super sam radio, imao dobru popunjenost, i to 100 dana, bolje reći 2-3 mjeseca, ali troškovi me ubiše. Investicija - kredit (zajam za vraćanje), plate za moje, i plus za sezonce, struja, voda, porezi… pa kad sve saberem i oduzmem, na nuli sam. Luft od 7 mjeseci je mnogo, kad bi mogao raditi do 150 dana, preteklo bi. Ne zavisi od mene.
No od koga? Upitah, koliko prihoduje soba odnosno ležaj, za hotel 4 *, može li se uklopiti u standard, pomenuh studiju Horvata, o poslovanju turističke privrede Crne Gore. Pogleda me, ja ti ozbiljno pričam a ti se šegačiš sa mnom, umjesto da pomogneš. Znaš li koliko treba posla, meni i porodici, oko jednog gosta.
Što me ne zovnu da ti pomognem i malo odmorim sa ženom, u avgust, izletje mi. Da nijesi bio oran kad sam gradio, ne da se gazda. Rekoh, nijesam ti trcka’ ploču, tačno je.
Htjedoh da upitam kako je poslovao hotel do njega, ali se sjetih prodavačice paradajza. Ukapiram da će i opravdanje za poslovanje biti slično.
Razmišljam o hotelu kao nosiocu turističkog razvoja i turističkom proizvodu koji nudi gostima. Crna Gora je zauzela 30. mjesto po učešću turizma u bruto domaćem proizvodu (BDP), sa udjelom od 23,7 odsto u ukupnoj ekonomiji, podaci su Svjetskog turističkog savjeta (WTTC). Postali smo turistička sila. Prethodne godine prihod od turizma je iznosio oko 960 miliona eura, a ove će preći jednu milijardu. Siguran sam da je iznos davno premašio milijardu, ali se sivo tržište još ne može osvojiti. Međutim, koliko je prihod relevantan za ocjenu ukupnog poslovanja crnogorskog turizma, toliko je bitno analizirati tokove prometa novca i utvrditi isplativost turističkog sektora, svih segmenata, i, na kraju, koliko se sredstava slilo u državni budžet.
Kumulativno smo dobri, ali da analiziramo stavku po stavku, minus i plus… Koliki dio ovog kolača pripada hotelijerima? Da li hotel može da egzistira i pod kojim uslovima?
U računovodstvu postoje stavke: duguje - potražuje - saldo, a na kraju godine bilans stanja i bilans uspjeha. Do profita dolaze spretni i sposobni.
S jedne strane je turista, konzument turističkog proizvoda. I za taj proizvod plaća. A nasuprot njemu, s druge strane, investicije, krediti, održavanje, zarade, pa tekuće poslovanje, hrana, piće, sredstva za održavanje (objekata, higijene, zelenih površina, parking…), sezonci, električna energija, voda, plaža, muzika, promocija, marketing. Ne manje bitni su porezi, doprinosi, takse … To su direktni troškovi koje hotelijer vuče. Više zvjezdica, veći troškovi, ali, i veća cijena usluga.
Oni indirektni, koji znatno definišu poslovanje, su primjena zakona, vremenska prognoza…
A turista, svoj novac troši na pansionske i vanpansionske usluge. Prosjek potrošnje može biti od 30 do 100 eura dnevno. Nekome dosta, mnogima malo. Jer hotelijeri su samo dio đe se ostavlja novac. Široka je lepeza onih koji žive od turističke ponude, počev od turističkih agencija, restorana, zakupaca plaža, taksi službi, poljoprivrednih proizvođača, izletničke ponude, kulturnih ustanova…
Na osnovu svih faktora treba utvrditi i cijenu usluga i biti konkurentan.
Hotelijeri moraju izdržati ovu konkurenciju ukoliko ne žele da se svedu na prenoćište.
Zato moraju sarađivati, između sebe, sa naučnim i obrazovnim ustanovama, razmjenjivati iskustva, tražiti optimalna rješenja.
Ne smijemo se oslanjati na naučne konferencije, savjetovanja, okrugle stolove, o kojima se malo zna, na kojima ne učestvuju turistički radnici, a i efekat nije prepoznatljiv.
Jer hotel ako ne radi, samo je ZGRADA. I ništa više.
Na žalost, nijesam primijetio da sarađuju fakulteti za turizam, a imamo ih 7.
I državni organi potpisuju između sebe povelje o saradnji i razumijevanju, iako im je u programu rada Vlade zacrtana jedinstvena ekonomska (turistička) politika…
Od koga tražiti pomoć? Od države - sa subvencijama, poreskim olakšicama, primjenom zakona pod jednakim uslovima, promocijama, infrastrukturom, inspekcijskim službama…
Zato Država mora naći odgovor za sve. Kako na najbolji način valorizovati turistički proizvod?
A zbog veze turizma sa zdravom hranom, potencirati saradnju prodavačice i hotelijera.
Da li treba razgovarati o turizmu ozbiljno?
Da li treba uključiti privrednike, radnike, studente
Da. Ali kako?
Očito da ima ko da brine o prihodima u turizmu, i da odreže što je previše, i što nije po propisima. Zato natuknuh priču o troškovima, ostavljajući prostor za stručnu ekspertizu, analizu onima koji zavise od turizma i onima kojima je turizam potreban i razvojna grana. S jedne strane to su direktori hotela i s druge strane turizmolozi, ekonomisti, bankari…
A koordinaciju prepuštam turističkom sektoru i državi.
Autor je glavni urednik časopisa “Putovanja”
( Vlatko Mihailović )