Danilo Kiš

Sloboda je nešto najuzvišenije čemu treba da teži ljudsko biće. Ideja slobode najvažnija je tema literature Danila Kiša, književnika koji je potvrdio da je književnost savjest vremena. Ove godine navršava se osamdeset godina od rođenja Danila Kiša, književnika čije je djelo Enciklopedija mrtvih, Peščanik, Grobnica za Borisa Davidoviča u samom temelju moderne južnoslovenske književnosti. Pisac jevrejsko-crnogorskog porijekla gimnazijske dane provodio je na Cetinju kod ujaka Rista Dragićevića. U sumornim cetinjskim danima u ujakovoj biblioteci stekao je prva ozbiljnija znanja o književnosti i životu.

Neobična je figura Danila Kiša u našem književnom nasljeđu. On pripada najrjeđem soju umjetnika, onom kome pripada i Borislav Pekić. To su pisci koji su istinu stavili ispred svakog interesa. Time su sebe isključili iz društvenih priznanja. Umjesno je da primijetimo: Kiš je zatražio egzil u Parizu, Pekić u Londonu... Kada istina postane strast za istinom onda nastaje literatura Kišovog ranga. Jer se život potvrđuje literaturom, literatura potvrđuje život. Pisac je svjedok vremena. To vrijeme u naše glave ne može tako utisnuti ni istoriografija ni nauka. Ako je čovjek stvoren da bi stvarao, umjetnost riječi je moguće među svim umjetničkim vrstama najstvaralačkija djelatnost. U njoj se uspostavlja istina. Kiš je osjećao ljubav između umjetnosti, jezika i istine. U tom trojnom savezu ulivenom u jezik literature pokazao je svoju odgovornost pred istorijom. I to da prava tema literature nije smrt nego život.

Danilo Kiš je pisac nepokolebljivo nezavisan, odbijajući svaku pokornost zahtjevima vremena i ideologije. Pisanje je za njega način da pokaže da postoji kao individua koja misli, koju politika nije obezduhovila, jer literatura jeste sloboda, svijest koja se opire zaboravu. Sam Kiš kaže: "Pišem jer sam nezadovoljan sobom i životom, i da bi tom nezadovoljstvu dao književnu vrijednost."

U svom književnom djelu Kiš je sljedbenik modernističkih poetika, Borhesa i Ejhenbauma koji ističu da je svaki roman jedan rebus, lavirint. U svojim estetičkim pogledima on zastupa fenomenološki pristup, slojevitost teksta u kome jezička struktura ima svoj osnov u najdubljim psihološkim i duhovnim iskustvima vremena. Za Kiša tekst je palimpseistički zapis u kome on ukršta raznovrsne književne i kulturološke simbole, mit i religiju. Sa uvjerenjem da je njegov enciklopedijski ideal sažetog i detaljnog opisa života običnih ljudi, metafizičko poravnanje računa: šansa onih bez šanse. Kiš nastoji da bezimenima osigura ime. To jeste istorijska pravda. Njegovi junaci nisu poznate istorijske ličnosti, već običan čovjek i njegova sudbina. On piše o onima preko kojih su prošle strahote ideologija XX vijeka, žrtvama ludila ratovanja i nasilja. Zato je Kiš odličan pisac.

U devet priča Enciklopedije mrtvih pisac će preispitivati mito-religijske teme, zatim smisao umjetnosti i inspiracije i najzad baviće se neobičnim sudbinama običnih junaka. U Peščaniku, reminiscenciji vezanoj za životopis njegovog oca tema je Vrijeme i preispitivanje prolaznosti i smrti i njihov odnos prema čovjeku.

No, ono što Kiša čini osobenim u našem književnom nasljeđu je njegov nesumnjiv otpor prema ideologijama koje su obilježile XX vijek. Zadatak književnosti je da angažovano osudi ideološko nasilje i pokaže ga u njegovom najvažnijem aspektu. O tome Kiš kaže sljedeće: "Što se tiče Grobnice za Borisa Davidoviča, ona je nastala kao posledica jedne opsesivne teme, biti savremenikom dvaju sistema agresije... dvaju sistema uništenja, logora duše i logora tijela..." Bez sumnje, Kiš je osim frustracije klasičnim antisemitizmom veoma dobro upoznat sa ideološkim nasiljem nad dušom i tijelom koje su sproveli moderni egzekutori. Zato i kaže: "Da, ja osjećam zlo na svojoj koži". To zlo on prikazuje u pričama: Mehanički lavovi, Nož sa drškom od ružinog drveta ili u briljantno vođenom, politički motivisanom suđenju nad revolucionarom otpadnikom Borisom Davidovičem Novskim. Pisac je zašao u temu montiranih političkih procesa, gdje je osuđeni najčešće nevin, i partijski i politički osuđen unaprijed od strane vidljivih ili nevidljivih centara ideološke moći. Kiš proširuje polje realnosti prema polju fantastike, tome ga je naučio Borhes, sa ciljem da ukaže da je porobljavanje ljudskog uma najopasniji vid uništenja čovjeka - smrt čovjekove duše.

Kao sljedbenik modernističkih poetika, upotrebom citata, lažnih i pravih dokumenata, esejističkim pasažima, pisac stvara literarnu cjelinu u kojoj vibrira jasna ideja da nasilje završava nasiljem postavši neka vrsta Grobnice ne samo za poklonike, već grobnica za Sve. Tako će se dekonstrukcijom klasičnih književnih formi, kompozicije, konstrukcije likova, pokazati slabosti ljudskog tijela i duše ukoliko se ideološki motivisano nasilje okomi na krhku ljudsku individuu.

Iako je zapisao da je književnost čin očajanja, njegove trenutke rezignacije treba shvatiti kao vrstu hrabrog nepristajanja. Kiš je bio svjedok vremena i u tome je doprinos književnosti. Tako zlo ima svjedoka, u nezaboravnim likovima Danila Kiša i pitanje "Zašto pišem" koje često postavlja ovim dobija svoj smisao. Pismo je materijalni trag duhovnog nezadovoljstva svijetom u kome živimo, oblik pobune - revolt bez koga bi ciilizacija u kojoj živimo bila surovija nego što jeste. Umjetnost je forma slobodne svijesti, jezičko imenovanje najraznovrsnijih formi u kome se zlo može pojaviti u istorijskom i društvenom kontekstu. No, on je kosmopolita koji je vjerovao da njegovo djelo može da posluži kao most između različitih svjetova i religija, da pomogne našem razumijevanju onog što se zaista dešavalo u istorijskim događajima. Da dodamo, Kišova literatura je vjerovatno jedan od najsnažnijih hronika XX vijeka.

Na kraju, za Danila Kiša možemo reći, koristeći citat koji je on sam ispisao u esejističkom tekstu Život i literatura: "To su oni najveći, najređi pisci koji stoje jednom nogom u svom vremenu, a drugom u budućnosti kao što je stajao Beatričin nježni ljubavnik, krhki trubadur na prelazu dveju značajnih epoha i ne znajući".

( Sonja Tomović-Šundić )