Pisanje je presudan čin otpora i neposlušnosti

(Nastavak iz prošlog broja)

Ovo je još jedna u nizu knjiga koje potvrđuju veliko iskustvo, dar i majstorstvo Branke Bogavac u žanru intervjua. Sagovornike bira prema vrijednosti i značaju djela koje su stvorili i/ili autentičnosti svjedočenja koje mogu o velikim stvaraocima dati. „Čovjek je po definiciji stvaralac“, reći će u jednom od Brankinih razgovora u Parizu veliki poet arapskog jezika, godinama jedan od najozbiljnijih kandidata za Nobela, sirijski pjesnik Adonis. O fenomenu stvaranja

Bez obzira na individualan pristup i originalnost u načinu oblikovanja ovih dijaloških tekstova, postoje pitanja koja autorka u varijacijama postavlja mnogim sagovornicima, s ciljem da iz njih “izvuče“ što potpuniji odgovor koji se tiče samog fenomena pisanja i stvaranja, njegovog značaja i značenja uopšte, a prevashodno za samog umjetnika, svakog konkretno i ponaosob. Razmišljanja o ovim pitanjima u knjizi Od beznađa do nade predstavljaju vrijedan prilog pokušajima definisanja umjetnosti i razumijevanja njenih funkcija u ljudskom bitisanju.

Gao Singđijan, nobelovac za 2000. godinu, Kinez iz Ganshoua, provincija Đijangsji, sin bankara i glumice, rođenjem predisponiran za umjetnost, diplomirani filolog, stručnjak za francuski jezik i književnost, prevodilac, prognanik i zatočenik na pirinčanim poljima provincije Jangci za vrijeme kineske Kulturne revolucije čiji je jedan od pionira bio, naturalizovani Evropljanin koji je ostao Kinez još samo u svom maternjem jeziku, politički izbjeglica koji u svojoj novoj domovini, Francuskoj, izjavljuje da je ta zemlja za njega “slobodarski duh“, te da je “piščeva nacionalnost literatura“ - reći će: “Politika je kada jedna velika grupa manipuliše drugima.“ Ali: “Literatura može biti samo glas individue.“ Opozit grupa-individua u shvatanjima “univerzalnog umjetnika“ Gao Singđijana tiče se relacije politika-književnost. Za ovog svestranog stvaraoca, predstavnika modernog sinkretizma, pisanje je otkrivanje i čudo koje povezuje ljude, dopiranje do same biti: “Pišući, sve se više približavamo stvarnom stanju stvari. Ako nešto posmatramo, a ne pišemo, to posmatranje je mnogo površnije, pa nam izmakne. A ako pišemo, dopiremo mnogo dublje da bismo saznanjem doprli do suštinskog.“ Za njega je i samo slikarstvo, u kojem se takođe ogleda, “želja za životom i poezijom“, te su ova dva vida stvaranja, po njegovom mišljenju, “ujedinjeni kod velikih umjetnika tokom cijele istorije umjetnosti“.

Kultura je “zasnovana na ljudskoj prirodi“, te stoga “univerzalno prenosiva i prevodiva“. Autor Planine duše, tragalac za jednom Kinom i ljudima u njoj “u čistom prirodnom stanju“ (o svim bitnim momentima života i djela umjetnika Branka Bogavac informiše čitaoca u uvodu), nagrađen na razmeđi vijekova i milenijuma (“Ni sanjao nisam da budem priznat za života“), za XXI vijek u Tokiju postavlja pitanje: “Možemo li sanjati još o nekoj renesansi Evrope?“ Na direktno pitanje usred razgovora - “Da li je čovjek proklet?“ - Singđijan odgovara direktno potvrdno i nalazi da i tu postoji jedna mala uloga literature: “u buđenju ljudske savjesti“.

Za Ernesta Sabata, matematičara iz Argentine, univerzitetskog profesora matematike koji će se kao jedan od najvećih pisaca XX stoljeća ostvariti u Parizu, čin pisanja predstavlja “spasonosno rasterećenje“. Jednom je, u mladosti, “izgubljen u odnosu na komplikovanu, prljavu stvarnost“ potrčao matematici želeći da u njoj ponovo pronađe “platonovski univerzum“. A onda će, nekoliko godina kasnije, bježati u svijet literature, krenuti Evropi i Parizu, gdje će se sastajati sa nadrealistima i početi da piše, jer “čovjek uvijek ide k onom što je suprotno: od svjetlosti nauke ka magli podsvjesnog“. I Sabato se bavio slikarstvom. Smatrao je da se slikom ne može izraziti ono što može riječima, i ne može riječima ono što može slikom. “Ne može se naslikati tragedija Karamazovih.“ I ne postoji sistem, represija, čak ni zatvor koji može spriječiti umjetnika da stvara svoje djelo. U uvodnom dijelu intervjua Branka Bogavac podvlači misao iz Sabatovog romana O junacima i grobovima: Nemoj nikada prestati da pišeš, to je jedino što je vrijedno.

Veliki borci i sanjari

Pisanje je “spasavanje od zaborava“ (Đerđ Konrad), čin otpora i neposlušnosti (Frederik Begbede), “opasno je (...) kada je novo“ jer - “pošto ono djeluje na društvo, mijenja ga, ono ugrožava privilegovane“ (Mišel Bitor)... Prebogato, polifono oglašavanje o mnogim pitanjima umjetnosti, života i svijeta, uhvaćeno u letu i sačuvano od zaborava u knjizi Od beznađa do nade ovim je tek simbolično nagoviješteno. Zadržimo se ipak, za trenutak još, kod Begbedea:

“Potrebni su nam pomalo iracionalni, pomalo ludi ljudi, jer danas imamo utisak da svijetom vladaju razumni ljudi koji smatraju da je kapitalističko ludilo nešto normalno.“

“Obama je za ukidanje sveg nuklearnog oružja na svijetu i o tome je održao lijep govor. (...) To je utopija, ali to je lijepa ideja. Važno je da se ne izgubi ta potreba za velikim idejama, velikim nadama.“

“Mislim da upravo pišem zato što tražim način kako da se lijepo i savršeno osjećam, da mi je udobno na ovom svijetu u kome sam još uvijek izgubljen. I sve moje knjige su to traganje, traženje mira i ljepote.“

O nekom drugom načinu “traženja mira i ljepota“ progovara u istoj knjizi i Danijel Miteran. Supruga jednog od najpoznatijih državnika XX vijeka, Fransoa Miterana. Od prvog susreta u mladosti uzajamno su se prepoznali po jednom bitnom opredjeljenju koje će obilježiti vijek. Danijel je slijedila primjer svojih roditelja „koji su rekli ne fašistima“. („Kada sam se upoznala sa Fransoa Miteranom, i on je rekao ne fašistima.“) Ali, ona ne ulazi u istoriju samo kao Miteranova supruga... Još jedan interesantan intervju koji vodi čitaoca od beznađa do nade.

Vraćam se Brankinoj Posveti s početka knjige:

„Mislim da bi bio saglasan s idejama i životnim stavovima junaka ove knjige, koji su i sami veliki borci i sanjari.“

Čitalac će upoznati cijeli jedan univerzum u čijem središtu je snaga umjetnosti i humanističke ideje.

Sve je tako logično, osmišljeno, zaokruženo. Rijetko vrijedna i bogata knjiga.

( Gordana Leković )