Javno (samo)ubistvo

Prije nekoliko dana u Podgorici se ubio otac četvoro djece. Najbolji prijatelj mnogih. Đed tek rođene unuke koja ga neće zapamtiti. Muž.

Ubio se Čovjek.

Čovjek se ubio zato što je htio da živi časno, dostojanstveno i pošteno. Nisu mu dali. Čovjek nije htio da živi na račun drugih zbog tuđe nepravde. To je bilo jače od njega. Nije mogao da živi sa tim, ali, nije htio ni drugima da sudi, kao što su sudili njemu. Time je pokazao svoje ogromno srce - srce veće od bilo kog duga. Čovjek nije sebi oduzeo život zbog svojih dugova, naprotiv: svoje dugove je uredno plaćao. Stradao je zbog dugova koje su mu drugi nametali, po njihovim pravilima. Na kraju, Čovjek je preplatio i taj takav - njihov dug i to najvećom cijenom - svojim životom.

Prije osam godina Čovjek je podigao stambeni kredit u iznosu od 30.000 eura, kao i većina njegovih sugrađana, ni ne sluteći da će ga to, umjesto u novi, mukom stečeni dom - odvesti u grob. Čovjek je vezao svoj kredit za švajcarske franke, koje su, kao što je poznato, mijenjale vrijednost iz mjeseca u mjesec, najčešće na štetu dužnika. Pri podizanju kredita niko ga nije ni obavijestio da može doći do toga, iako su banke u obavezi da to učine, odnosno da predoče klijentima do kakvih komplikacija može doći. Zbog straha da odbiju potencijalne klijente, banke su listom izbjegavale taj krucijalni detalj. Čovjek je znao da ga je banka nasamarila. Godine su prolazile, rate su se uvećavale. Od vedrog i nasmijanog čovjeka, postao je ispijen i iscrpljen, nije vidio izlaz - ipak - nije se predavao.

Da rješenja u ovakvim slučajevima ima, pokazao je Island svojim primjerom: Vrhovni sud je odlučio da proglasi (ukine) nezakonito davanje kredita u stranim valutama. Za one građane koji su već podigli kredite, država je učinila sledeće: banke koje su već dale kredite su bile oslobođene dijela poreza kako bi kompezovale smanjenje kamatnih stopa prema građanima.

Nadu mu je na kratko vratio novi skupštinski zakon o zaštiti građana koji su uzeli kredite u ''švajcarcima''. No, kako nesreća nikad ne dolazi sama, njega, ali i mnoge druge, taj zakon nije zaštitio. Naprotiv, zaštitio je samo glasove i fotelje onih koji su ga donijeli. Na scenu je stupio javni izvršitelj, odnosno, javno ozakonjeni utjerivač dugova. Ovaj reprezent države je zakonom ovlašćen da u ime banke plijeni i popisuje imovinu dužnika i time stiče profit u korist države. On je vlast. On je osion. Gord. On te drži. A njega, ponovo, drži neko drugi. I tako u nedogled. Sistem je truo. Ipak, izvršitelj je samo država u malom. Čovjek je znao da izvršitelj nije kriv.

Prema riječima Čovjekove kćerke, u momentu kada je otplatio 27.000 eura, od ukupno 30.000 eura glavnice, Javni izvršitelj obaviještava ga da, zbog tržišnih promjena, umjesto još 3.000 eura, mora da plati još nevjerovatnih 41.000 eura. Čovjek više nije bio čovjek, izgubio je svoj lik. Postao je svoja sjenka.

Sve i da su banke u pravu, sve da je Čovjek griješio od početka do kraja - a nije, sve i da je Javni izvršitelj imao pravo da mu zaplijeni imovinu - a nije, iznad svega toga, jedno, ipak, jeste - život. Da je imao novca da se izbori sa bolesno uvećanim dugom, Čovjek bi sad bio živ. Ipak, glavni i odgovorni krivac Čovjekove tragedije je korumpirana država koja gaji, u najmanjem, animozitet prema sopstvenim građanima. Umjesto da zaštiti Čovjeka, ali i mnoge druge, država ga je pustila niz vodu. Pustila ga je da se sam bori. U konačnom: pustila ga je da umre.

Devetog dana oktobra, a osme godine od podizanja kredita, Čovjek je krenuo u šetnju, ali ovaj put, šetnju drugačije rute, šetnju bez povratka. Sa sobom je ponio eksploziv. Znajući samog sebe, nije ni pomislio da naudi bilo kome, osim - sebi. Teškim koracima i sa još težim mislima, krenuo je ka kancelariji Javnog izvršitelja. Znao je da se bliži kraj. Nije mogao da uvede porodicu, ono jedino što mu je preostalo, u svoj dužnički ropac. Bilo je jače od njega.

Razgovor sa pregovaračkim timom MUP-a bio je neuspješan. Kad je Čovjek htio da priča, niko ga nije slušao. Ovog puta njihov glas nije dopirao do njega. Čovjek je već bio negdje drugo. Zamolio je za cigaretu i tišinu.

Prije nekoliko dana u Podgorici djeca su ostala bez oca. Prijatelj je ostao bez prijatelja. Unuka bez đeda. Žena bez muža.

A Čovjek... Čovjek je konačno postao slobodan. Crna Gora je još jednom ubijena.

( Vladislav Dajković )