Ni na put, ni na dom

Izreka kojom se, barem u generacijama koje su znale i govorile srpski, odnosno srpskohrvatski, jezik - ukratko opisuje teška situacija. Krenulo se i zastalo. U ličnim planovima, kao i u društvu. U raznim reformama: privrede, državne uprave, obrazovanja, zdravstvenog sistema, sistema planiranja prostora... Nazad se ne može, naprijed ne umije. Ni na put, ni na dom! Mnogo je očiglednih zastoja u crnogorskom društvu. Ali, to što nam se pred očima događa na putu za autoput izgleda kao sažimanje mnogih pogrešnih, površnih, neznalačkih, neodgovornih odluka kojima se troše: vrijeme (budućnost), prostor (budućnost) i novac (dug koji zarobljava budućnost) građana Crne Gore.

Četiri su godine prošle od odluke u parlamentu da se donese Zakon o autoputu i potpiše Ugovor o zajmu (Ugovor je Ministarstvo saobraćaja parafiralo početkom 2014), tri i po godine od početka radova. Sada je, skoro, svim građanima jasno da je valjalo ozbiljnije uvažiti upozorenja iznesena tokom rasprave. Upozorenja koja su dolazila od strane opozicionih parlamentarnih partija. Argumentovana ekonomskim, finansijskim,prostorno-planskim, tehničkim, ekološkim razlozima. I brigom za teritorijalnu cjelovitost ove države.

Prije četiri godine, od 25. do 28. 11. 2014, vođena je rasprava u Skupštini Crne Gore o Zakonu o autoputu, Ugovoru o zajmu i važnim činjenicama u vezi sa ovim projektom. O ekonomskim mogućnostima Crne Gore da iznese još jedan, milijardu „težak“ (za početak) kredit i neizvjesnost kada će cio autoput Bar-Boljare biti završen. A Zakon i Ugovor o zajmu odnosili su se na prvu dionicu dužine oko 41 km (ukupna dužina od Bara do Boljara je oko 165 km).

Posebno karakterističan detalj rasprave bilo je višesatno izbjegavanje da se razjasni šta to znači da Crna Gora za vraćanje Zajma garantuje državnom imovinom. Kako tada, tako i danas. Ko god je od poslanika iz opozicije argumentima ukazivao da ovaj „projekt vijeka (milenijuma?)“ nije odgovarajuće pripremljen, da se srlja u veliki dug sa prijetećim drugim okolnistima, postajao je „protivnik razvoja“, samim tim, kao oponent politici DPS-a i mrzitelj države. Jasno kao bijeli dan!

Nerazjašnjena pitanja i dalje generišu opasnost po finansijsku stabilnost, prostor, sposobnost ulaganja u drugu infrastrukturu, životnu sredinu, a iznad svega opasnost po teritorijalni integritet države.

1. Zašto nije urađen idejni projekt za ostali dio trase autoputa, posebno kroz urbanizovanu zonu Podgorice? Postojala je zakonska obaveza Ministarstva saobraćaja da se tokom 2009. uradi taj projektni dokument.

2. Zašto nijesu urađena varijantna rješenja ukrsnice (petlje) dva autoputa? I danas se insistira na prostorno, ekološki i finansijski višestruko skupljem rješenju petlje na Rasu umjesto Strganici. Ko je toliko moćan (i neodgovoran) da mu može biti da nam budućnost pije „na slamku“?

Analogno narodnoj izreci „Vadi mu dušu na pamuk“. Ili se jednostavno prikrivaju, kao dimnom zavjesom, neke ekskluzivne eksproprijacije? Imalo bi Tužilaštvo toliko važnijeg i korisnijeg po narod posla od „državnog udara“...

3. Kuda će ići brza Jadransko-jonska magistrala? Izvjesno je ne prema sada važećem Prostornom planu Crne Gore?

4. Zašto se Ministarstvo saobraćaja i Ministarstvo održivog razvoja uporno, a bez stručnih argumenata, drže mikrolokacije Ras za pristupno-izlaznu petlju, kad je Prostorno-urbanističkim planom Podgorice preporučena mikrolokacija Strganica? Da i ne pominjemo javnu blamažu i bivšeg i sadašnjeg ministra saobraćaja da je „ petlja Smokovac obuhvaćena ugovorom sa Kinezima“, čak sa prijetećim tonovima o arbitraži...

Neriješena pitanja već se materijalizuju. Što u vidu najavljenih povećanja troškova (čak novih 160 mil. u okviru prve dionice???!!!), što u vidu strahovite degradacije prostora oko Tare, što u vidu nezavršenih eksproprijacija (čitaj: nasilno otimanje privatne imovine).

Kakvu je to politiku Vlada decenijskog kontinuiteta vodila pripremajući izgradnju autoputa? Zar nije mogla biti pokrenuta proizvodnja cementa u Crnoj Gori, upravo zbog gradnje autoputa, autoputeva. Zar se nije mogla održati proizvodnja armaturnog gvožđa u Željezari, upravo zbog gradnje autoputa. U čemu je tajna da je bolje za nas građane da se sve to uvozi, oslobođeno carine?

Odgovor na pitanje: Da li je Crna Gora ušla u kreditni aranžman kojim se dovodi u pitanje suverenitet? ne znamo ni danas, a pitanje postaje sve aktuelnije. Jer, član 3 Ustava: Teritorija Crne Gore je jedinstvena i neotuđiva. Član 8, stav 8.1. Ugovora o preferencijalnom zajmu za kupca, između Vlade Crne Gore, kao zajmoprimca, i Export-Import Bank of China, kao zajmodavca: "Zajmoprimac se ovim neopozivo odriče imuniteta po osnovu suverenosti ili na drugi način za sebe ili svoju imovinu, osim imovine koja se odnosi na diplomatsko-konzularna predstavništva i vojne imovine, u vezi sa bilo kojim arbitražnim postupkom u skladu sa članom 8.5. ovog Ugovora ili izvršenja bilo koje arbitražne odluke u vezi sa članom 8.5. (u kome se precizira da će mjesto arbitraže biti Peking) ovog Ugovora.“

Pitanje iz novembra 2014: „Šta se događa ako Crna Gora nema novca za vraćanje kredita?“ Tadašnji odgovor predstavnika Ministarstva finansija: „ U tom slučaju se poseže za imovinom.“

Kojom imovinom? Da li će Export-Import Bank of China posegnuti za Velikom plažom ili Valdanosom ili ugljenim basenom Pljevlja ili Skadarskim jezerom ili mostom na Đurđevića Tari ili kanjonom Komarnice ili Crnim jezerom, ili... Jer, banke su banke, ugovor je ugovor, a dug je dug. Jasno je da će EXIM Bank of China uzeti imovinu ako dug ne bude naplativ iz budžeta. Vrijeme za isplatu prve rate se približava... Ili će taj problem riješiti Rezolucija o Podgoričkoj skupštini? A početkom 2018. Vlada se zadužila (državne obveznice) za novih skoro pola milijarde evra! U maju 2019. će biti četiri godine od početka radova, ali ne i završetak prve dionice. Najavljeno je kašnjenje od: pola godine, godinu, dvije... Da li ovo kašnjenje po automatizmu odlaže početak vraćanja kredita? Malo je vjerovatno. Ali je izvjesno, što je predviđeno Ugovorom o zajmu sa EXIM Bank of China, da zajmodavac ima preče pravo naplate duga! Dakle, prije zdravstva, školstva, penzionera i svih drugih budžetskih korisnika. Do toga trenutka, možda ćemo imati, a možda i ne, završenu prvu dionicu autoputa.

Autorka je vanredna profesorica u penziji na Građevinskom fakultetu UCG

( Prof. dr Jelisava Kalezić )