Život potomka i imenjaka čuvenog Gavrila Principa prožet (ne)zgodama

U kasarni u Prilepu, zbog imena i prezimena, pao je u nemilost dežurnog starješine.

U Sarajevu su ga tukli zato što kod sebe nije imao lična dokumenta, pa je morao da kaže kako se zove.

Na granicama su ga maltretirali i šikanirali zato što ih je imao...

Njegovo ime je Gavrilo, a prezime Princip.

“Daj dokumenta mladiću”, čuo je naredbu policajca.

“Dok dokažem da ih ne lažem, ostah bez rebara”, priča za “Vijesti” Princip

“Lična i indeks su mi ostali u sobi”, odgovorio je.

“Dobro, de, reci mi kako se zoveš”.

“Gavrilo Princip”.

“Znam ja za toga, nego ti meni reci tvoje ime i prezime”, uporan je policajac.

“Pa Gavrilo Princip”.

“A gdje mene nađe danas”, reče policajac i isuče pendrek iza pojasa.

Gavrilo je dobio, ali se i danas sa osmijehom sjeća brucoških dana u Sarajevu.

“Dok dokažem da ih ne lažem, ostah bez rebara”, priča za “Vijesti” Princip.

Rođen je u Bosanskom Grahovu prije 54 godine kao Gavrilo Mile Princip. Njegov otac Miljkan drugom sinu dao je ime Gavrilo Princip, bez srednjeg imena, čisto da bi se razlikovali.

Oni su potomci čuvenog pretka Gavrila Principa, pripadnika organizacije Mlada Bosna, koji ubio austrougarskog prestolonasljednika Franca Ferdinanda 28. juna 1914. godine, u Sarajevu. Istorija je zapisala da je sarajevski atentat bio povod za izbijanje Prvog svjetskog rata.

“Gavrilo ima bližih potomaka od nas, ali mi smo svi iz jedne kuće. Rasuti smo po cijelom svijetu, posebno sad poslije zadnjeg rata”, kazao je Gavrilo koji ovih dana boravi u Ulcinju, na Adi Bojani, gdje je zaposlen u jednom od restorana.

On tvrdi da Principi vode porijeklo od Jovićevića, iz Dodoša, i da zbog toga voli Crnu Goru i stalno joj se vraća.

“Moji preci odselili su se u selo Povač, kod Knina. To je bila tromeđa Austrougarske monarhije, Mletačke republike i Otomanskog carstva. Moji su bili angažovani kao pomoćna turska vojska, koja je organizovala čeke zbog čestih upada Austrougara i Mletaka. Tada smo i dobili prezime Čeko. Todor Čeko je u vrijeme primirja često boravio u Dalmaciji. Bio je naprasit, volio je vino i u crnogorskoj nošnji jahao bijelog konja. Bio je veoma ugledan i važio za pravog junaka, Zbog toga su ga Italijani u Dalmaciji zvali Prinćipe, a Austougari 'princ od Bosnia'. Tako je jedino naša kuća dobila prezime Princip, dok su ostali zadržali prezime Čeko.

Princip je upoznao rođaka iz Crne Gore i kaže da jedva čeka da posjeti mjesto odakle su njegovi krenuli u svijet.

“Jedan me pitao da li sam potomak onog koji je ubio kralja Aleksandra. Ni slučajno - odgovorio sam mu. A ko si onda - pitao je. Potomak onog koji je ubio vašeg princa, a vi onda iz osvete našeg kralja. Rekli su mi da će mu pustiti taj put”

Smatra da je “suludo” nazivati njegovog pretka teroristom.

“Neki ga danas zovu tako, ali on je za mene i moju familiju junak i heroj. Okrenuo je taj točak istorije, koji je već bio u vrtoglavoj brzini, za jedan cijeli krug”.

Na opasku da ga je teroristom nazvao i crnogorski premijer Milo Đukanović, Gavrilo naglašava da ima bosansko državljanstvo i da nije lijepo komentarisati nešto o čemu govore državnici zemalja u kojima on često boravi.

“Vjerujem da je to samo njegov politički stav. Sumnjam da vaš premijer i privatno tako misli”.

Gavrilova prva oaza je Bosansko Grahovo, gdje mu je otac koji uveliko gazi devetu deceniju. Druga je Doboj, u BiH, gdje su sin Vuk i supruga, a treća Ulcinj, u kojem nalazi inspiraciju za stihove.

Objavio je pet knjiga “Pucanj u tišinu”, “San o pragu”, “U snu su me pohodili”, “Preci i Grč” a šesta, “Gavrilov gavran”, čeka na izdanje.

Paralelno piše i monografiju o čuvenom pretku. Njegove knjige, u stvari su njegov život.

“U prvoj knjizi motiv mi je bio stradanje mog Grahova, mirnog mjesta, krivog samo zato što su mu mještani nepoželjne nacionalnosti. Druga i treća su nostalgične, četvrta je o precima, a peta o našem haotičnom putu koji ne vodi nikuda...”

Njegovo ime nalazi se u antalogiji srpskih pjesnika, ali Gavrilo kaže da nije zadovoljan.

“Najmanje sam ja zadovoljan, moglo je više i bolje. Život me vodio svuda od mene, ali nikada ka meni. Ali, sada imam Vuka, moj život...”

Aj' ti, moj Gavrilo, izađi iz auta i otvori gepek

Princip se prisjetio i anegdote od prije petnaest godina, kada ga je prijatelj vozio do Ade Bojane.

“U Štoju, na raskrsnici, patrole policije, vidim pretresaju auta. Zaustavljaju nas i traže od mog prijatelja dokumenta. Poznaju se i čini mi se da će nas pustiti bez pretresa. Ipak, policajac ga pita koga to vozi. On kaže - Gavrila Principa. A tako znači, obrati mu se policajac strogo, aj ti moj Gavrilo izađi iz auta i otvori gepek, a ti tamo daj dokumenta. Čim su vidjeli da se zaista tako i zovem, pustili su nas bez pretresa”, ispričao je Princip.

Crnogorski policajci kuvali mu kafu

Gavrilo se sjeća i reakcije hrvatskih graničara na granici sa BiH, kada im je pokazao lična dokumenta.

“Ljudi, dođite da vidite ko gazi našom zemljom”, priča Gavrilo kako je, uz cinični osmijeh, čovjek na šalteru pozvao kolege.

“Jedan me pitao da li sam potomak onog koji je ubio kralja Aleksandra. Ni slučajno - odgovorio sam mu. A ko si onda - pitao je. Potomak onog koji je ubio vašeg princa, a vi onda iz osvete našeg kralja. Rekli su mi da će mu pustiti taj put”.

Bilo je i pozitvnih reakcija. Gavrilo je bio iznenađen kada je na graničnom prelazu Šćepan polje ušao kondukter i pitao ko je taj Gavrilo Princip.

“Zvao me da izađem, rekavši da policija traži da dođem u kancelariju. Bilo mi je nelagodno i zbog ostalih putnika, jer znam da nijesam uradio ništa zbog čega bi me bilo koja policija tražila”.

Dežurni policajac mu je rekao da sjedne i onda naredio kolegi da kuva kafu.

“Bio sam iznenađen koliko zna o Gavrilu i Principima. Htio je da čuje i moju priču. Žao mi je bilo putnika koji su čekali, ali kad sam se vratio u autobus počeli su da me tapšu po ramenima, pitajući me ko je sada na redu. Rekao sam im da se sarajevski atentat više nikad neće ponoviti”.

Istorijsko pomirenje Principa i Hazburga palo u Mostaru

Bio je u Zelenkovcu, eko-galeriji “u šumi na kraju svijeta“, kada ga je prije dvije godine pozvao glavni i odgovorni urednik lista iz Mostara.

“Tražio je da dođem u Mostar da bih govorio stihove iz mojih knjiga na nekoj manifestaciji... Rekao sam mu da sam ja srpski pjesnik, tako da se to možda ne bi uklopilo u njihovu priču. Htio sam da ga odbijem tražeći i malo veći honorar, ali on je sve prihvatio”, priča Gavrilo kako je “političkom mahinacijom“ došlo do neočekivanog susreta.

Bilo mu je čudno jer je vidio veliko obezbjeđenje i glamur u sali u kojoj je trebalo da govori svoju poeziju. Prišla mu je jedna gospođa i pozvala ga da pođe s njom do bine.

“Pitao sam je kada govorim stihove, rekla mi je da o tome pojma nema i da treba da predam nagradu za dostignuća na humnanitarnom polju. Bio sam u nebranom grožđu, ali nazad nijesam mogao”.

Uzeo je bistu i krenuo da preda nagradu, ali je usput pročitao i ime - Milona Von Habzurg, praunuka ubijenog prestolonasljednika.

“Htio sam da se vratim i odem, ali mi nije svojstveno da bježim. Dok sam joj predavao nagradu, na lošem srpskom, preko ramena, rekla mi je da smo izgleda izmanipulisani i ja i ona”, ispričao je Gavrilo kako je došlo do “istorijskog pomirenja“.

“Tako su oni to tada nazvali, ne znajući da su Gavrilu, dok je bio u zatvoru u Slovačkoj, pisala djeca Ferdinanda, opraštajući mu čin jer se borio za svoj narod”, kaže Gavrilo koji je ostao u kontaktu sa praunukom nekadašnjeg prestolonasljednika.

( Samir Adrović )