Kad su vitezovi vodili glavnu riječ

Tačno 20 dana poslije otvaranja i košarkaškog meča između Jugoslavije i Vičite, Sportsko-rekreativni centar “Morača” ugostio je najbolje boksere SFRJ. Zlatno doba boksa, veliki rezultati, još veća očekivanja. Vitezovi ringa, predvođeni Miodragom Perunovićem , jednim od najboljih jugoslovenskih boksera u istoriji. Galerija asova među kojima Slobodan Kačar, Ace Rusevski, Miljenko Rubelj, Bratislav Ristić, Damir Škaro, Aziz Salihu, pa naš Vučić Dobrašinović...

Ulaznica se tražila kao blago, čitav grad želio je da porani tog 15. juna i vidi boksere koji su s ponosom na djelu pokazivali zašto taj sport zovu “plemenita vještina”.

"Bio je to prvi veliki, a i najljepši događaj što se tiče boksa u Sportskom centru Morače - duel A reprezentacije Jugoslavije koja je boksovala protiv druge selekcije Jugoslavije. Bio je to izborni meč za Olimpijske igre u Moskvi 1980. godine. Ja sam tada boksovao protiv Srboljuba Stankovića, koji me je prethodno pobijedio u finalu Prvenstva Jugoslavije, tako da je taj meč stvarno bio odlučujući za odlazak na Olimpijske igre. Pamtim ga po tome što sam ga pobijedio i ponovo izborio dres reprezentacije. Sjećam se da je hala bila kao rijetko kada puna, sve bilo puno, i parter i tribine, bio je prelijep ambijent", za “Vijesti” se prisjeća Miodrag Perunović, tada heroj čitave države nakon sjajnih mečeva na Svjetskom prvenstvu u Beogradu 1978. i nezasluženog poraza u finalu od Valerija Račkova, te titule prvaka Evrope 1979. i fenomenalne finalne borbe protiv Viktora Savčenka.

Ljubiteljima boksa nije smetao ni rani termin - tako značajna manifestacija počela je u 10 časova. Ali, bio je to “bokserski termin”.

"Taj termin nedeljom od 10 ili od 11 sati ujutru bio je bokserski termin kada smo imali ligaške mečeve. Tačnije, bila su dva termina - u subotu uveče i nedjelju ujutru".

Iako su u svim kategorijama bili vrhunski borci, velika imena jugoslovenskog boksa, čitava manifestacija protekla je u znaku iščekivanja duela Perunović - Stanković.

"Tu je bila najveća neizvjesnost, jer i pored toga što sam prethodno bio prvak Evrope i vicešampion svijeta, na Prvenstvu Jugoslavije koje je održano mjesec ili dva ranije, imao sam kiks i u finalu sam izgubio od Stankovića. Bio sam nedovoljno spreman zbog toga što sam imao povredu, bio mi je pukao butni mišić i dugo nisam mogao da treniram kako treba, a imao sam dva meča prije finala i već sam bio prilično umoran. Zato je za naš meč tada vladalo ogromno interesovanje. Stanković je bio na krilima te pobjede i svi njegovi obožavaoci mislili su da će uspjeti ponovo da me pobijedi, jer nije prošlo puno vremena od Prvenstva države do tog susreta. Ali, pobijedio sam i otišao na Olimpijske igre. Doduše, nisam se usrećio", ističe za “Vijesti” Perunović, koji je tada doživio jednu od najvećih nepravdi u istoriji boksa kada su Olimpijske igre u pitanju.

U to vrijeme konkurencija za reprezentaciju bila je tako paklena, da selektor ne bi pogriješio da je u nacionalni tim pozvao bilo koje ime.

"U svakoj kategoriji bila su trojica ili četvorica izjednačenih boksera. Na primjer, na ovom izbornom meču u poluvelteru su bili Rusevski i Bogujevci, u velteru Rubelj i Mirković, u mojoj kategoriji Stanković i ja. Bilo je dosta izjednačenih parova, zbog toga je hala bila tako popunjena i zbog toga je bilo takvo interesovanje. Sve u svemu, bio je to pravi spektakl".

Bile su to zlatne godine jugoslovenskog boksa...

"Kraj sedamdesetih i početak osamdesetih godina prošlog veka bio je zlatni period jugoslovenskog boksa, koji se nikad više ne može ponoviti. Ni prije toga nije bilo tako, a kasnije pogotovo. Jugoslavija je tada bila jedna od najvećih velesila u svijetu boksa, na BAPS-u (SP u Beogradu 1978. godine, prim.a), bili smo među tri najbolje reprezentacije. Kuba, Rusija i mi. Na Prvenstvu Evrope godinu poslije toga, opet smo imali trojicu finalista - to smo ostvarili Sreten Mirković,Tadija Kačar i ja. Uvijek su bila po trojica- četvorica osvajača medalja na velikim takmičenjima, što je u onoj konkurenciji bio zaista veliki uspeh, nešto zaista fantastično".

U boksu je dugo važilo pravilo da je teže biti šampion Kube nego svjetski prvak. Prevedeno na teren nekadašnje Jugoslavije, moglo bi se reći da je teže bilo biti prvi u državi, nego osvojiti medalju na bilo kojem velikom takmičenju.

"Bila je izuzetna konkurencija, pogotovo u nekim kategorijama. Ne baš u svakoj, ali u nekim zaista jeste, gdje je bilo po četiri do šest, pa čak i sedam kvalitetnih boksera. U njima se nije znalo ko će koga da pobijedi, a ko će biti prvak. Iz te i takve konkurencije bilo je neminovno da se rodi šampion. Ko prođe takav filter, imao je dobru podlogu za međunarodnu konkurenciju, dokazani kvalitet".

Podgorica je dugo godina važila za grad fudbala i boksa...

"Pa jeste, kad sam bio dijete, klinac baš, boks je bio ekstremno popularan. Fudbal se volio, i pratio, i bio popularan, ali fudbaleri Budućnosti nijesu imali takve rezultate. Jedno vrijeme u Crnoj Gori samo su bokseri Budućnosti i vaterpolisti Jadrana iz Herceg Novog bili prvoligaši. Bilo je to početkom sedamdesetih godina. Tek kasnije je ušao i Primorac iz Kotora, a onda kasnije košarkaši Budućnosti, rukometašice.

Dok nije izgrađen Sportski centar, bokserski centar Titograda bili su bašta kina “Kulture” i Dom omladine.

"Kad je bilo lijepo vrijeme boksovali smo u bašti kina “Kulture”, a pošto nije bilo sportske hale u Podgorici, Dom omladine nam je služio kao zatvoreni prostor u kome možemo da boksujemo mečeve kada je bilo loše vreme. I nije neočekivano što je već na prvim bokserskim manifestacijama u Sportskom centru dvorana bila puna. Dok sam samo pratio boks i gledao borbe brata, koji je stariji od mene i prvi je počeo da boksuje, neki mečevi održavani su na stadionu pod Goricom i tribina je bila potpuno ispunjena, kao i prostor oko ringa. Znalo je da bude i po pet, šest, pa i sedam hiljada gledalaca. Zato je, čim se napravio Sportski centar, postalo uobičajeno da bude od dvije do četiri hiljade gledalaca na svim ligaškim mečevima".

Budućnost je bila šampion...

"Koliko pamtim, Jadran je krajem pedesetih bio prvak Jugoslavije u vaterpolu, a poslije toga Bokserski klub Budućnost 1974. Mi smo u majstorici sa Slavijom osvojili titulu prvaka Jugoslavije. To je dugo, dugo godina bio najveći uspjeh ekipnog sporta u Crnoj Gori. Ne znam koliko je prošlo dok neka ekipa opet nije postala prvak Jugoslavije u nekom sportu".

Kao selektor SR Jugoslavije, Perunović je “lansirao” posljednje osvajače medalja sa velikih takmičara iz Crne Gore - Nikolu Sjekloću, Milorada Gajovića i Aleksandra Pejanovića.

"Gajović i Sjekloća su osvojili bronze na Evropskom prvenstvu, Sjekloća nakon toga bronzu i na Svjetskom prvenstvu, a pokojni Pejanović na Mediteranskim igrama. Ja sam ih uveo u reprezentaciju, sva trojica su imala po 19 godina kad sam ih izabrao da budu reprezentativci. Bio sam selektor šest godina i vodio ih kroz turnire, razna prvenstva i oni su kroz sve to sazreli, napredovali i postali pravi šampioni, baš kvalitetni bokseri. Pogotovo Sjekloća, on je po rezultatima odmah iza mene u crnogorskom boksu. Interesantno je da i u periodu prije toga, ne samo u crnogorskom boksu nego i u jugoslovenskom, niko ništa nije osvajao, nikakvu medalju. A sve to vrijeme dok sam bio selektor imao sam toliko opstrukcija, toliko napada, to je bila katastrofa koliko su neki ljudi bili protiv mene, pokušavali da me smijene... A i prema tim momcima i prema boksu nastavljen je nekakav maćehinski odnos, nevjerovatno mi je koliko je društvo nezainteresovano za to. Sjekloća je osvojio i svjetsku i evropsku bronzu, Gajović evropsku, a niko to i ne pominje. Sjekloća je podijelio titulu najboljeg sportiste Crne Gore sa vaterpolistom Šefikom, a Miomir Mugoša nije dao da ga izaberu za sportistu Podgorice, iako je bio član Budućnosti. Što je interesantno, dvije godine ranije, kad je bio 3. na Prvenstvu Evrope, proglašen je za sportistu Podgorice. Ali, u međuvremenu se zaoštrila situacija između Mugoše i BK Budućnost i samog Sjekloće, pa kad je postao 3. na svijetu, Miomir Mugoša nije dao da postane sportista Podgorice, s obrazloženjem da je on građanin Budve. To je van pameti".

I Dejan Zlatičanin, koji se okitio titulom profesionalnog prvaka svijeta u WBC verziji, počeo je karijeru u Bokserskom klubu Budućnost.

"Zlatičanin je kao klinac sa 12-13 godina došao kod nas. Na trening ga je doveo otac, počeo je kod nas i 11 godina boksovao u BK Budućnost. Za to vrijeme osvojio je niz titula prvaka Jugoslavije, od pionirske, preko juniorske, do seniorske konkurencije. Bio je višestruki prvak Jugoslavije. Evo, i to je indikativna priča - pošto BK Budućnost i ja nismo bili u mogućnosti da Zlatičaninu obezbijedimo prave uslove, u smislu da mu odredimo neku hranarinu od koje bi mogao da zadovoljava bar minimum svojih potreba, obratio sam se Ministarstvu za sport, ispričao priču da je on izuzetan talenat, da garantujem da je takav talenat koji će sigurno biti u mogućnosti da osvaja medalje za Crnu Goru na evropskim i svjetskim prvenstvima. I molim ih da mu daju neku stipendiju, pošto ja nemam mogućnosti. Glatko su me odbili. Rekli su mi da pravilnik nije takav, da će dobiti kad osvoji medalju. Rekao sam da mu tada neće trebati, da mu daju odmah da bi osvojio medalju. Ali, takav je bio odnos prema nama, nerazumijevanje".

"Na kraju je došlo do toga da kažem i Zlatičaninu i Sjekloći: “Momci, ne mogu da vam pružim ništa više od ovoga što imate, a to su uslovi za trening i eventualno učešće na prvenstvima. Ako imate bolje mogućnosti negdje drugo, ja ću vam odmah dati ispisnicu. I onda su, prvo Sjekloća, pa onda i Zlatičanin, otišli u profesionalce. Vidjeli su da nema hljeba da ovdje ostaju u boksu. Tako se Crna Gora odrekla dvojice vrhunskih takmičara, koji su mogli da osvajaju medalje. Ali, to kao da nikoga ne interesuje. Ne znam da li je tako i danas, čini mi se da jeste. Ja sam odavno digao ruke od svih tih pokušaja, jer sam se previše istrošio oko svega toga, tako da mi više ne pada na pamet, a i nemam snage da “jurišam na vjetrenjače”. Valjda će doći neko bolje vrijeme, ne znam, možda je i došlo. Ima nekih nagovještaja. Ja znam da bi se relativno mala, ili minimalna ulaganja u bokserski sport, u relativno kratkom periodu isplatila državi Crnoj Gori", kazao je Perunović.

Lokalni heroji - šampioni po kvalitetu, karakteru i mogućnostima

Perunoviću se klicalo na svakom ringu bivše Jugoslavije, bio je heroj nacije. Grad je tada, međutim, imao i lokalne heroje koji su na koljena bacali slavna imena ne samo jugoslovenskog boksa.

"U boksu je uvijek bilo tako. Ja imam posebno mišljenje o tome i veoma cijenim te šampione koji nisu imali titule, koji nisu imali medalje, ali bili su šampioni po svom kvalitetu, po svom karakteru, po svojim mogućnostima. Možemo ih nazvati lokalnim šampionima, ali samo je sticaj okolnosti što oni nisu uspjeli da dosegnu neke veće visine. Prije nas, recimo, Husein Mahmutović i Drago Radunović bili su čuveni bokseri i veliki šampioni i ljudi. Drago Radunović je boksovao neriješeno sa olimpijskim šampionom, Poljakom Kaspiršekom, Uso Mahmutović je uradio isto sa evropskim šampionom iz tadašnjeg SSSR-a Sivkom. Ja se toga ne sjećam, ali znam iz priča. Oni su u tim mečevima dokazivali da su imali taj kvalitet. Čim je on boksovao neriješeno sa olimpijskim šampionom, a bio je bolji i trebao je da pobijedi, to govori o tome da je taj bokser imao kvalitet, ali sticaj raznih okolnosti doveo je do toga da nije uspio. Takvih šampiona i takvih boksera ima puno".

"Recimo Dragan Mugoša iz moje generacije - bio je izuzetan talenat i nesporno velikih mogućnosti, ali neke sitnice, neki elementi u tom sportskom karakteru, to nešto malo falilo mu je da taj svoj talenat valorizuje na pravi način. Uvijek se dešavalo da neki naš lokalni šampion pobijedi nekog velikog šampiona. Sjećam se kako je Zoran Radulović pobijedio olimpijskog šampiona Anta Josipovića u ligaškom meču. I Slobodan Radulović je bio bokser velikog potencijala, čovjek nevjerovatnih mogućnosti. On je u teškoj kategoriji boksovao sa velikim šampionima i obarao ih na pod, npr. Rusa Indžijana, evropskog prvaka, umalo ga je nokautirao. Pa, Bugarina Suvandžijeva, niz njih, a ove domaće da ne pričam, maltene ih je sve nokautirao. Uvijek je bilo nekih bljesaka pojedinaca u određenim trenucima, da pobijede velikog boksera i time potvrde da su imali potencijal. Ali, kako rekoh, dovoljno je da fali samo jedan mali segment i da to bude uzrok da oni ne uspiju da se potvrde kroz velike rezultate. Jer, to nešto malo na kraju ispadne veliko".

Odskočio je Perunović, odskočio je i Dejan Marović. Nažalost, Dejov životni put prerano se završio.

"Dejo je bio izuzetan talenat, velikih mogućnosti, velikog potencijala. Na tom meču između A i B reprezentacija u „Morači“, Dejo je savladao svjetskog i evropskog vicešampiona Bratislava Ristića, i izborio nastup na Olimpijskim igrama. Nažalost, mlad je i otišao, poginuo je u saobraćajnoj nesreći. Zajedno smo učestvovali na Olimpijskim igrama u Moskvi, na Prvenstvu Evrope 1981. godine, zajedno smo putovali i boksovali na mečevima reprezentacije u SAD-u. Ali, ni on, nažalost, nije došao u priliku da taj svoj raskošni talenat realizuje u smislu postizanja nekog rezultata, koji je zasluživao svojim kvalitetom".

Nesreća se desila kod Trebinja.

"Iza Trebinja. Ekipa je išla na meč. Ja nisam bio u autobusu. Sticajem okolnosti nisam otišao. Trebalo je i ja da putujem, ali sam u posljednji čas odustao od puta. Dejo je stradao, Koćalo je ostao bez noge".

Spektakl za pamćenje u profi ringu

Gotovo na isti datum kao prvi bokserski meč koji je održan u “Morači”, na istom mjestu ali dvije godine kasnije održana je spektakularna profesionalna revija na kojoj su nastupili najbolji profesionalci tadašnje Jugoslavije.

"Tada je osnovan splitski profi kamp u kojem smo bili Beneš, Rusevski, Rubelj i ja. Boksovali smo po tadašnjoj Jugoslaviji, doduše, imali smo dosta problema da organizujemo mečeve. U to vrijeme profi boks je bio nešto nepoželjno za naš društveni sistem, tako da smo mi bili na neki način osporavani, da ne kažem proganjani. Nijesmo imali baš nikakvo razumijevanje".

U najmanju ruku tako veliki asovi nijesu imali tretman kakav zaslužuju.

"Nisu htjeli čak ni da nam daju da boksujemo, recimo u Sarajevu ili Šapcu. Jednostavno, ne daju nam salu. Tadašnji Socijalistički savez radnog naroda Jugoslavije odlučivao je da li može da se održi profesionalna bokserska revija i onda oni kažu - ne može, to je štetno za našu omladinu i to odudara od naših principa. I mi onda molimo..."

Ali, publika je i te kako znala da prepozna kvalitet, revija u Sportskom centru “Morača” bila je jednako spektakularna kao meč održan dvije godine ranije, ako ne i atraktivnija.

"Možda i spektakularnija. Ja sam tek bio prešao u profesionalce, imao sam nepunu godinu staža u profesionalnom ringu. Oktobra 1981. godine prešao sam u profesionalce, a ova revija je bila u junu 1982. U tom periodu imao sam pet mečeva, a to je bio šesti. Beneš je bio ekstra popularan, Rubelj takođe. Bilo je to strašno primamljivo za ljubitelje boksa, a kako je Podgorica bokserski grad, nije mogla biti bolja kombinacija. Svi su mi govorili da je ispred sale ostalo između 1.500 i 2.000 ljudi. Nije imalo gdje da se stane, prostor iznad tribina bio je popunjen, bila je to baš velika bokserska priredba koju pamtim upravo po tom velikom odzivu i interesovanju publike".

Perunović je tada boksovao sa Italijanom Robertom Manonijem.

"Bio je prvak Italije i srećom pobijedio sam ga tehničkim nokautom u 3. rundi. Inače bih ja izgubio taj meč, jer u trenutku kada sam njemu zadao taj udarac, meni je pukla arkada i ne bih mogao da nastavim meč samo da je Manoni ustao. Srećom - nije. Meč je prekinut. Pobijedili su i Beneš, i Rubelj, i Grubišić koji je boksovao uz nas".

A odluka Perunovića da pređe u profesionalce je priča za sebe.

"Duga je to priča, mučna, i ne volim mnogo da se vraćam na to. Bilo je što je bilo. Činjenica je da sam bio mlad momak, imao sam 22-23 godine, bio sam razočaran, ogorčen. Na Evropskom prvenstvu u Tampereu osvojio sam srebrnu medalju, faktički sa slomljenim rebrom boksovao dvije runde, pola druge i čitavu treću. Bio sam bolji u tom meču, a izgubio sam ga odlukom sudija 4:1. I kad sam došao kući, niko me nije ni pozdravio, ni čestitao. Ležao sam u bolnici pet dana zbog tog rebra, niko me nije posjetio. To mi je vrlo teško palo. Bio sam ogorčen, maltene svi su bili razočarani što nisam ponovo prvak Evrope. A ta titula vicešampiona Evrope te godine je u Crnoj Gori bila za 10 kopalja najbolji rezultat. Niko u Crnoj Gori nije imao ništa osvojeno, čak ni titulu prvaka Jugoslavije. Toliko sam bio revoltiran, emotivan i impulsivan, da sam se nosio mišlju da napustim boks! Onda su se pojavili ljudi iz splitskog kampa sa pričom da je Beneš već kod njih, da su kod njih i Rusevski i Rubelj, te da treba i ja da dođem, jer ćemo da napravimo bum u Evropi. Da oni meni garantuju da ću ja za godinu biti prvak Evrope".

"Ta njihova priča bila je dosta primamljiva, kao i neki uslovi za prelazak u profesionalce. Suma koju sam dobio u to vrijeme bila je vrlo privlačna i odlučio sam se da pređem u profesionalce. Međutim, od te odluke do prvog profesionalnog meča bio je period od tri-četiri mjeseca, u kome se znalo za tu moju odluku, jer su je mediji odmah objavili. I niko me nije pitao o čemu se radi, niko me nije zaustavljao, ni iz kluba, ni iz grada, niti sa nivoa republičkih sportskih organizacija. Niko! Kao da nikoga nije interesovalo što ću da idem u profesionalce, ili, drugim riječima, što će Crna Gora da ostane bez vrhunskog sportiste, u to vrijeme najboljeg, jedinog koji je osvajao međunarodne medalje. Jednostavno su me pustili. A ja sam, iskreno, jedva čekao da me neko zaustavi, da tako kažem. Da me pozove na razgovor. Nije mi se išlo u profesionalce i da se taj neko pojavio, rado bih ostao amater. Ali, interesantno da se niko nije pojavio, čak ni iz mog kluba. Samo me je tadašnji trener pitao: “Mijo, čujem da ćeš da pređeš u profesionalce, je li to tačno?”. Ja sam rekao da jeste, a on dodao: “Mislim da ćeš pogriješiti”. I to je bila sva priča. Svih ovih godina kad razmišljam o tome, ne mogu da vjerujem da su ljudi tako postupili", ističe Perunović.

Svaki sportista ima neki svoj ritual

Publika je nekada boksere gledala tek od momenta kada izađu na ring, pa je ostajalo skriveno sve ono što se dešavalo prije toga, a što je sada dio spektakla koji se pravi pred svaki značajan meč, pogotovo u profi ringu - zagrijavanje, bandažiranje, navlačenje rukavica, sujevjerje...

"To je poseban segment, individualna stvar svakog boksera. Uostalom, svaki sportista ima neke svoje rituale, obično svi to rade, a da onaj drugi to ne primijeti. Svako ima neki svoj način oblačenja dresa, vezivanja sportskih cipela... To je negdje između sujevjerja i vjere, tj. uvoda u vjeru. Jer, čim čovjek u to veruje, izražava svoju veru u nešto više. Interesantno je to. I ja sam imao neke svoje određene postupke, određeni redosled. Išlo je do toga da svi imamo svoje mjesto u svlačionici, svi su znali gdje ko sjedi i niko nije morao bilo kome da govori bilo šta. Ako se to poremeti, odmah nešto nije kako treba i to bude kao neki loš znak", zaključio je Perunović.

Povezane priče

1. Tražila se karta više
2. Legende otvorile vrata „Morače”
3. Kapiten za sva vremena
4. Kako je Novoselu vraćen dug
5. Japanac osvojio „Moraču”
6. Pajović: Vratila su se neka dobra vremena
7. Ima neka tajna veza...
8. Ostvaren san svih generacija
9. Podgorica je živjela za finale sa Đerom
10. Atomski udar iz Titograda
11. Pare nisu pomagale da se dođe do ulaznice
12. Mrvaljević: Velike utakmice se igraju u velikim dvoranama
13. Više od igre
14. Fanatizam bez granica

( Aleksandar Vučković )