Dijalog ispod jednog šljemena

Odgovor na kolumnu ”Dijalog” dr Branislava Radulovića, Vijesti, 11. 02. 2019.

Nije na odmet da dijalog o razlikama produžimo tako što ću replicirati uvaženom g. Raduloviću, iako u njegovom komentaru moje kolumne nema nikakvih polemičkih čvorova koje bi trebalo raspetljavati. Hajde da se navikavamo na to da nam razgovor ne mora obavezno značiti - svađu. Hajde, bar da probamo…

1) Kad sam govorio o ”jednom krovu” - mislio sam bukavalno na bilo koji od naših crnogorskih domova, u kojima su dva rođena brata pripadnici dvije različite nacije (što jasno govori da se radi o političkim uvjerenjima, a ne o etničkim razlikama), pa sam se poslužio još potresnijom slikom, kako sa ”grudi jedne majke” mlijeko sišu pripadnici dvije nacije. Ali, nemam ništa protiv, da se taj krov (šljeme) i ta majka, prenosno odnose i na našu zajedničku domovinu (otadžbinu) Crnu Goru.

Ako neko ima dileme, ja je nikad nijesam imao. Crna Gora je naša kuća, naš dom. Naši su je preci gradili i za nju ginuli. Identitetska podvojenost o kojoj govorimo stanuje u Crnoj Gori, i nastala je na Cetinju i u Podgorici. Oba identiteta su rođena ovdje. Pretpostavke za oba, ovdje žive vjekovima, pa ne bi imalo smisla ovaj dijalog seliti negdje drugo. Svi smo mi ukućani jedne kuće, pa zato, elementarni razum nalaže, da je čuvamo i uredimo tako da nam u njoj bude lijepo i komotno.

2) Crkva temeljno utiče na izgradnju identiteta njenih vjernika i zbilja je teško raščlaniti dokle doseže izgradnja duhovnog (vjerskog), a gdje, kod jednog te istog pojedinca, počinje onaj građanski, svjetovni, pa eto i politički identitet. Međutim, razlozi za dvojnost nacionalnog identiteta kod Crnogoraca, ne mogu se tražiti samo u tome što Crkva izlazi iz svojih pretpostavljenih ”nadležnosti”.

Jer, šta god on bio, i kako god se on zvao - do juče jedinstveni identitet Crnogoraca (njihova duhovna i politička samosvijest), vjekovima se izgrađivao podjednakim i uzajamnim angažovanjem političkih vođa i crkvenih pastira. Bar mi ovdje u Crnoj Gori, imamo identitet koji su vjekovima, u saradnji, podjednako angažovano, stvarale i Crkva i država (da ne kažem kako Crkva to radi bez prestanka, a država sa prekidima; te da je Crkva, po nuždi, obavljala posao države, i onaj prosvjetni, i zakonodavni i sudski, i odbrambeni). Lično ne volim aluzije na nekakvu simfoniju države i Crkve, jer mislim da njihovo preplitanje na duže staze ne donosi dobro ni jednoj ni drugoj - ali fakat je: Crna Gora je nezamsiliva bez tog preplitanja, i predstavlja istorijski unikum u tom pogledu. Kao i mnoge druge, naša država svoje jasne obrise dobija tek u srednjem vijeku, kada je manir epohe bio da državnu ideologiju čini učenje Crkve. Onda kada se srednjovjekovna Zeta bori za svoj opstanak, najljepše spomenike njenog identiteta izgrađuje Crkva (da pomenemo prepisku Jelene Balšić, ćerke kneza Lazara, sa svojim duhovnikom Nikonom Jerusalimcem; ili činjenicu da su posljednji izdanci Ivan-begovine: jedan Manastir i jedna državna štamparija koja štampa - psaltir i oktoih!). Balšići, zaista, nijesu učestvovali u kosovskom boju 1389, ali su bili vrlo aktivni u postupku izbora pećkog patrijarha - koga su smatrali svojim crkvenim poglavarom.

Tamo gdje je ”usnula” srednjovjekovna Zeta, probudila se novovjekovna Crna Gora. U Cetinjskom manastiru. A da ne bude dileme oko toga kakva je nauka izlazila iz tog državotovornog manastira, i kakav se identitet tu izgrađivao (i prije i poslije 1918) podsjetiću da na četvorojevanđelju koje se čuva u Dvoru kralja Nikole na Cetinju (br. signature 16830) stoji zapis vladike Danila sa početka XVIII vijeka ”Danil vladika cetinjski Njegoš - vojevodič srpskoj zemlji”. A da to srpstvo Petrovića nije sinonim za pravoslavlje, već tipična najava nacionalnog zanosa koji će uslijediti, dokazuje nam Njegoševa pjesma štampana 1834. na Cetinju, u kojoj se cetinjski vladika zahvaljuje kotorskim rimokatolicima na gostoprimstvu, pa kaže: ”Srbin Srbima na časti zahvaljuje”. A sve to opet nije puki pjesnički zanos ”cetinjskog pustinjaka”. O tome nam govori ”Zemljopis kraljevine Crne Gore za učenike trećeg razreda osnovnijeh škola” autora Đura Popovića i Jovana Roganovića (pregledala i odobrila školska komisija), štampan na Cetinju u državnoj štampariji 1911, gdje se, između ostalog kaže:

”Svi ljudi, koji žive u našoj domovini, jesu Srbi, većinom pravoslavne vjere, a ima ih malo rimokatoličke i muhamedanske. Svaki Srbin u Crnoj Gori treba da iskreno i svesrdno ljubi svoju slobodnu domovinu Crnu Goru, i svoga kralja, koji se očinski stara o njoj i nama.....” itd. Eto, to je bio identitetski kod države kojoj je pravoslavlje bilo ”državna vjera” po Ustavu.

Dakle, udružena Crkva i država, predstavljaju jedinstvenu adresu poučavanja Crnogoraca u njihovom svakovrsnom identitetu - i to vjekovima. Onda kad se ta adresa razdvojila na dvije, dobili smo potencijal za dva identiteta. E sad, razdvajanje države i Crkve - pozdravljam, ali razdvajanje Crnogoraca na dvije suprotstavljene samosvijesti - nikako! Zato mislim da moramo imati ”širi otkos” kada tražimo razloge podjela - od onih ”Crkva se upliće u politiku” ili ”država se miješa u kanone”.

3) Dijalog ”u postupku normativnog uređenja prava vjeroispovijesti”, može biti samo vođen oko pravnih pitanja i zakonskih standarda. Bilo bi opasno i (po)misliti da se kroz normiranje bilo kog pravnog propisa - regulišu identitetska pitanja, odnosno njihov sadržaj. Identitet građana ne može biti tema nekog akta ili ukaza. On mora biti ostavljen na slobodno njegovanje kroz institucije i zajedice koje vjekovima to rade (vjerske zajednice, akademije nauka, univerziteti, udruženja književnika, muzeji...), a ne da ga država ”normira”.

Ali evo, da pitam ”prvog među pravnicima” Crne Gore, mog uvaženog sagovornika g. Radulovića - kako misli da kroz ovaj postupak ”testira stvarnu spremnost Crkve na dijalog” kada država, čiji je to glavni posao (donošenje kvalitetnih zakona) već tri godine ćuti o naprasno obustavljenoj javnoj raspravi; kada ne znamo ko čini radnu grupu za izradu nacrta; kada nemamo odgovor na brojne prigovore Crkve dostavljene uredno i redovno po predviđenoj proceduri; kada ne znamo ni ko (koja pravnička imena) piše zakon...? Pa kako, u takvim uslovima, testirati spremnost bilo koga drugog - osim same države?

4) Neupitan je nacionalni osjećaj bilo kog crnogorskog građanina, a naročito onih koji svoj identitet vežu za državu svoga rođenja, ili kako g. Radulović slikovito reče za ”svoj pasoš”. Sigurno da je reakcija Crkve, devedesetih godina, bila preoštra - prilikom njenog susreta sa onim identitetom koji je radikalno raskidao sa tradicijom (o kojoj tradiciji sam prethodno govorio), i da je bilo za očekivati da se takva jedna nepoznanica (apsolutna novost za crkvenu svijest) pripiše ”Brozu”. I sam mitropolit Amfilohije je više puta javno izrekao da žali zbog takvih kvalifikacija i da ih sada ne bi ponovio. Danas, definitivno, nije vrijeme, niti je umjesno, da Crkva ”arbitrira” po pitanju nacionalnog osjećaja svojih vjernika. Samo, isto tako, treba obratiti pažnju i na to, da nacionalni identitet onih Crnogoraca, koji se identifikuju srpskim karakterom sopstvene istorije - ne bi smio, ni po čemu, biti drugorazredni, u odnosu na ovaj prethodni, a još manje ne bi smio biti karakterisan kao ”izdaja Crne Gore”, ili - kako reče nedavno predsjednik države ”agresivno svetosavlje”!!! Pitam se, na koga vrši agresiju ”svetosavlje”, kada je naša domovina, od sjevera do juga, od XIII do XX vijeka, sva obilježena upravo kultom Svetog Save Nemanjića?

5) Misija Crkve je da miri i spaja ljude. I one koji se nikad prije nijesu sreli, a pogotovo one koji su braća i kumovi. Misija Crkve Svetog Petra Cetinjskog jeste upravo ta da spriječi bratske sukobe i osvete, kako one najteže ”krvne”, tako i one verbalne. To je misija svakog sveštenika, pa je u tome i društvena uloga same Crkve.

Mislim da ne bi trebalo pretjerivati sa pitanjem uvođenja Crkve u državne okvire. Niti je to dominantna tradicija ovih prostora, niti tako nešto priliči jednoj sekularnoj i građanskoj državi. Naročito ne onoj državi koja posljednje dvije decenije, na sav glas proklamuje ideologiju ”ukidanja granica i evroatlantskih integracija”. Nije umjesno da savremena država ”jugoistočne Evrope” raspravlja o tome gdje je administrativni centar neke crkve (Rim, Split, Peć ili Beograd), u momentu kad je ista ta država prenijela ili prenosi bar pola svoga suvereniteta u Brisel i Strazbur. Ovo zbilja govorim na nivou elemantarnih principa. Ali, isto tako, Crkva i njeno sveštenstvo znaju i moraju znati, da se Svetinja ne smije dijeliti po nacionalnim osnovama, i da ne smije biti razlike među crnogorskim pravoslavnim vjernicima, bez obzira kakav bio njihov politički identitet. Kako to postići? Ako se budemo držali Gospodnje nauke o imperativu međusobne ljubavi i razumjevanja - vjerujem da će nam i Svevišnji pomoći.

Autor je rektor Cetinjske Bogoslovije

( Gojko Perović )