Ljudskost ima tarifu

Dobro poznata priča – plate su niske, uslovi za rad loši, poslodavci bezosjećajni, kraducka se na sve strane, radnička prava slabo se poštuju, pa se ona osvetnička krilatica koliko para – toliko muzike čini sasvim opravdanom. To je neka vrsta izvaganog pristupa poslu. Svi vrijede mnogo više od onoga koliko su plaćeni; e pa, ne može ni energija tek tako da se razdaje, budzašto. Međutim, postavlja se pitanje da li je evolucija izgurala čovjeka do one ivice na kojoj mu je materijalna dobit najvažnija stvar u životu? Na kojoj je očuvanje vlastite čapre vrhovni, sveti princip. I sa koje je jedini horizont što se vidi krivulja vlastitog nosa. Ponegdje se preko takvih ravnodušnosti može i preći; no, kad one počnu postavljati nogu osnovnoj čovjekovoj želji – da se izliječi, da sačuva život – onda mora da je po srijedi vrhunac duboko ukorijenjenog, razgranatog, metastaziranog, sistemskog problema.

Svijetli primjeri mogu se naći i kod nas. Volonteri u raznim oblastima posljednje su uporište humanosti. Ipak, za pravi primjer idem preko bare, u Njujork, gdje živi čovjek po imenu Luo Dong. U pitanju je simpatični Kinez koji dane provodi pomažući drugima, a da zauzvrat ne ište niti jedan jedini peni. Njegova životna misija je priuštiti nepoznatima gratis masažu. Mušterije se biraju nasumično – sportisti koji trčkaraju po trim stazi, putnici koji u dosadi čekaju prevoz, podgojeni Meksikanci koji svako lijepo podne provedu galeći uz roštilj, te brojni slični i različiti nevoljnici koji se zateknu na Luovoj maserskoj ruti. On se ne libi da svoju asuru prostre i u najprometnijim djelovima grada, gdje se oko njega odmah stvori gomila koja ne vjeruje svojim očima: kosooki dobrotvor ide od čovjeka do čovjeka i smiješnim naglaskom zapitkuje ima li dobrovoljaca za petnaestak minuta besplatnog tjelesnog razmrdavanja. Naravno, početno interesovanje odnosi se na cijenu. Kada dobiju odgovor, neki se automatski povuku, misleći da se radi o prevari, dok se oni iole hrabriji bez dileme prepuštaju kombinaciji kiropraktike i klasične masaže. Dok im razgibava vratove, ramena, prepone, noge i ruke, Luo Dong se na svom nevještom engleskom upinje da razdijeli korisne savjete vezane za ishranu i uopšte brigu o ogranizmu. Da li zbog želje da ne cjepidlače kod tako nenadane usluge ili pak njenog istinskog učinka, ljudi se listom pohvale kako im je masaža godila. Za Donga je to najveća satisfakcija. Na kraju krajeva, čovjek koji je sa svojih 60 godina zategnut kao mladić mora znati ponešto o zdravom načinu života. Svaki ovakav susret on zabilježi kamerom i objavi na internetu, ne bi li tako razbio predrasude koje ga prate i afirmisao neobičan vid dobročinstva.

Može se do sjutra razglabati o stvarnoj pozadini Luovog uličnog angažmana: neko će reći da on to radi iz dokonosti, ili fetiša, ili želje za samopromocijom, naći će se i poneka mračna teorija zavjere, ali ne može se osporiti njegov krajnji domet – bespovratna pomoć drugome kao vrhunac međuljudske solidarnosti. To je kao kada bi milijarder išao gradom sa koferom punim špilova i propitivao prolaznike: „Da ti ne treba para?“. Luo nije bogataš. On djeluje u okviru svojih mogućnosti i u tome je izdašan. Njegov primjer danas naročito dobija na težini jer je solidarnost svedena na otrcani termin koji u praksi sve više gubi potporu.

Drugu krajnost čine oni sa početka – oni koji su plaćeni da pomognu drugome, ali koji to često urade preko one rabote. Pomaganje drugome najveći im je teret. U posljednje vrijeme čuo sam dosta istinitih priča koje me navode na pomisao da je kod bilo kakvog zdravstvenog problema najbolje prepustiti se alternativnim metodama liječenja. Jer, dok se pripadnici medicinske hijerarhije – od bolničkih portira do specijalista – nakane da ti udijele par minuta pažnje, ljekovitije je pomalo eksperimentisati sa samim sobom nego li čekati skrštenih ruku. Teško da imaš šta izgubiti.

Zamislite samo portira na ulazu u jednu važnu medicinsku ustanovu, koji je od svojih četiri metra kvadratna napravio mini-biznis sa specijalnom, tečnom tarifom. Na molbu starije žene da joj pomogne oko neke dokumentacije, on poput cjenovnika istura svoj vodnjikavi pogled i kategorično saopštava:

„Ne može. Prvo daj pivo“.

Gospođa, naravno, nekoliko sekundi pokušava da povjeruje u ono što je čula, a potom opreznije ponavlja svoju molbu.

„A ne može, čuješ li. Donesi mi pivo, pa će moći.“

Scena iskače iz realnih okvira. Postavlja se pitanje kako se postaviti. Teško je održati neku ustaljenu građansku pristojnost, ona će u startu izgubiti smisao, otići u prazno. Gospođa je, srećom, veoma dinamičnog temperamenta, pa uz par psovki šalje pripitog bolničkog batlera u tri lijepe i preuzima stvar u svoje ruke. Živimo u vremenu u kojem je i za osnovne birokratske procedure neophodna doza bezobrazluka. Ili budističke samokontrole. Ako glumiš smjernog građanina – jebi ga, izvisićeš, ili ostati bez živaca.

Druga epizoda je još gora. Moj drug vodi teško bolesnog oca u urgentni. Poslije nepotrebnog nadgornjavanja sa dežurnima, napokon odlaze na odjeljenje. Tamo ih čeka djevojka koja se veoma upadljivo bori sa mamurlukom ili nekim srodnim post-stanjem. Ona se prenemaže, uzdiše, stenje, hvata za glavu. Njih dvojica je bespomoćno gledaju. Malo fali pa da oni njoj ponude pomoć. A od nje im zavisi kontakt sa doktorom. Da sve ostane u crnohumornim okvirima pobrinuće se ostatak osoblja. Pošto bolesnog čovjeka posade u kolica, sestra koja ga gura iz sveg glasa prepričava sinoćne dogodovštine. Kao da je se uopšte ne tiče stanje pacijenta. On je za nju bezvrijedan. Kao da, otprilike, gura gomilu natrule krtole, spremna da je izruči iza prve okuke.

Ajde, nekako se i to prevaziđe. Ono što posebno zabrinjava jeste konačno rješenje inspirisano onima za koje više ne postoji nikakva nada. Da se ne bi uzurpirali kreveti bolesnicima kojima je smještaj potrebniji, doktori se ne libe da ponekad upotrijebe nevinu laž. Naime, ako je staro čeljade danas dobro, a sjutradan ne može da se osovi na noge, pri tom gubi svijest i miješa prošlost i sadašnjost (jasni znaci predsmrtnog šloga), nema svrhe držati ga u bolnici. Na snagu stupa izlazna strategija. Kako ne bi sve djelovalo beznadežno i surovo, i njega ćemo staviti na ultrazvuk, ali odgovor unaprijed znamo – starina je zdrava, noge su, eto, otkazale tek tako, halucinacije su od nespavanja, vodite ga kući. Ako ubrzo umre, nije do nas. Ne dajemo garanciju, premor materijala. I kao da to nije dovoljno, glavni državni urgentni centar nema službu koja bi prevezla nepokretnu osobu, ili je makar iznijela do auta. Stoga, ako se, ne daj bože, zateknete u sličnoj situaciji – ili se oslonite na sopstvenu snagu, ili rezervišite brata, strica, komšiju, slučajnog prolaznika, ili, jednostavno, podmitite nekog od korpulentnijih medicinskih burazera.

Na kraju se vraćamo onom sistemskom problemu. Tako je, para nema tamo đe su neophodne jer su pare nepravilno raspoređene. Putevi ogromnog dijela novca su zagonetni, ne zna im se ni početak ni kraj. Zato i narod sve više tone u novčanu histeriju, gubeći iz vida sve druge vrijednosti. Daleko od toga da nam je svijest nezavisan entitet − ona ima papirnate temelje. Novac je centralni svjetonazor savremenog Crnogorca. Pa bio on pun para ili bezcentaš. Sa tako naštelovanom busolom havarija je jedino moguće ishodište.

( Nikola B. Nikolić )