Mujo

Između dva bloga umro je Mustafa Mujo Kalamperović. Kad mi je Milun L. javio, mislio sam da je opet neki Mujov štos, jer ovaj bistri, duhoviti Dobrovođanin, od zore je samo razmišljao kako da mu što lakše i zabavnije prođe dan.

Bio je posljednja, jaka veza između barskih muslimana i pravoslavaca. Jedino je on mogao da se sprda i sa islamom i sa pravoslavljem, a da mu niko ne zamjeri. Jer, bio je i jedno i drugo. Otac mu je bio musliman, majka pravoslavna, baš kao i prva i druga supruga. I bio je ponosan zbog toga.

* * *

Crna Gora vapi za moralom obnovom. Neophodno je da se što prije promijeni osnovno životno načelo, koje je, evo neko doba, na snazi: “Prevari, da ne budeš prevaren”. A svi žele da vas, kako se to kaže, “žedne prevedu preko vode”. Prodavci, poslodavci, zanatlije, inkasanti, poslovni partneri, bankari, svi... A i ako neko hoće da učini neku stvar za opšte dobro, odmah je sumnjiv: šta se iza toga krije?

Sve manje vjerujemo u ljude.

* * *

Bio sam s košarkašima Mornara u Đevđeliji. Na premijeri Balkanske lige “oduvali” su domaći Kožuv koji ih je prošle sezone oba puta savladao. KK Mornar je među dva-tri najbolje organizovana sportska kolektiva u zemlji. Tu sve konce drži bivši košarkaš Mornara i Budućnosti Đoko Pavićević, sada šef stručnog štaba i finansijer kluba.

Paradoksalno je da je Bar imao više uspjeha u dvoranskim sportovima (u fudbalu nije nikad) kad nije imao uslove ni približno današnjim. Sportska dvorana “Topolica” uglavnom zvrji prazna, a mnogi pamte čuvene košarkaške fešte u OŠ „Jugoslavija“ kad je u sali koja prima hiljadu i po gledalaca bilo i svih 3.000. Kako, niko ne zna! Ali, bilo ih je taman toliko.

Neobično je i to da u Baru posebno “uspijevaju” košarkaši, valjda zbog toga što se ovdje sudaraju vjetrovi s mora i okolnih planina Rumije, Lisinja i Sutormana, pa stvaraju klimu idealnu za rađanje stasitih, otresitih mladića, budućih košarkaških asova. Ko će znati? Uglavnom, košarka je u Baru zaživjela u drugoj polovini sedamdesetih godina prošlog vijeka i za relativno kratko vrijeme, postala najpopularniji sport. Barska košarka iznjedrila je NBA asove poput Aleksandra Pavlovića, Nikole Vučevića i Mladena Šekularca, sjajne igrače kao što su bili Boro Vučević, Dušan Pavlović, braća Pavićević, braća Čarapić, Đuro Ostojić, Slobodan Tošić, Radovan Pešić, Milosav Šušić i mnogi drugi.

A nukleus košarkaškog sporta u Baru bio je i ostao KK Mornar.

* * *

Volim da idem u Makedoniju. Jedino tamo imate osjećaj da se u Crnoj Gori dobro živi.

Od taksista najlakše (i najtačnije) saznajete o jednom gradu. Đevđelija ima petnaestak hiljada stanovnika. Prosječna plata je od 200 do 250 evra (zavisno od taksiste!). Hrana je, to je već klasika, nekoliko puta jeftinija nego u Baru, naročito poljoprivredni proizvodi: paprike, pasulj, paradajz... Đevđelija je na samoj granici s Grčkom. U kazinu hotela “Ramada”, s pet zvjezdica, u koji smo bili smješteni, sve je vrvilo od Grka u trećem dobu. Objasnili su nam da je Đevđelija prepuna susjeda koji su iznajmili ili kupili stan ili kuću i tu provode penzionerske dane. I uživaju u dobroj hrani i mirnom životu i čak im pretiče za rulet i razne džek potove, ili kako se to već zove, a u Grčkoj ne bi mogli da sastave kraj s krajem sa svojom penzijom.

Na ovom dvodnevnom putovanju bilo je lijepo, kratko i veoma naporno. U povratku, putovali smo čitave noći, od 22 sata do 7,20, nisam gotovo ni trenuo i poslije sam se dva dana oporavljao. Mladi košarkaši put nisu ni osjetili, uveče su već bili na treningu, orni i čili. Dakle, sve u svoje vrijeme...

* * *

U Đevđeliji sam čitao “Novu Makedoniju”, lako kao da je “Politika” ili “Oslobođenje”.

Šta ovdje ima nejasno:

„Верската војна што се води во Сирија може да има катастрофални последици по целото човештво, предупредуваат аналитичари за конфликтот на Блискиот Исток и за опасностите од негово преливање. Други, пак, нагласуваат дека тој веке (fali mi kučica na k) прераснал во регионален судир во кој се вклучени и спротивставени суперсили, а еден мал инцидент може да предизвика нова светска војна.“

I dalje mislim da je Jugoslavija mogla da živi, i bude uspješna na svim poljima, kao četvoročlana federacija sastavljena od Srbije, Bosne i Hercegovine, Makedonije i Crne Gore.

Jedan pokojnik je veliki grešnik što nije došlo do stvaranja te države...

* * *

“Obavezno pročitaj roman ‘Priča o ljubavi i tami’, Amosa Oza, jednog od najboljih izraelskih živih pisaca” – kazao mi je poznati internista u penziji dr Ljubo Živković, internacionalni majstor u šahu, pristojan i moralan čovjek.

“I napiši na svom blogu njegovu rečenicu: ‘Tamo gdje nema ljudi, budi čovjek’.”

* * *

Navijam za Vanju Ćalović, za Milku Ljumović i Bosu Tatar, za Ranka Krivokapića, za Milivoja Katnića, za proteste DF-a... Zašto navijam za tako šarenoliko društvo, kad mi neki nikad nisu bili simpatični i kad, objektivno, ne znam, niti pokušavam da uđem u suštinu stvari, posebno kad je riječ o bankarkama?

Jednostavno, zato što gledam “Minut, dva.”

* * *

Svojevremeno sam pisao da je usko grlo Internacionalnog TV festivala u Baru neuslovni, oronuli hotel “Topolica”. Onda je taj hotel renoviran i nekoliko godina disali su zajedno, hotel i festival. Ove godine, prvi put, festival je, iz finansijskih razloga, izmješten iz hotela, koji se sad zove “Princess”.

Nije jasno kako organizatori festivala i hotelijeri nisu mogli da se dogovore u pogledu cijena (smještaja i usluga), jer ovako su, čini se, na gubitku i jedni i drugi.

* * *

Novak ne samo da nema veze da igra tenis, nego je i nikakav čovjek...

* * *

Nisam primijetio da je bilo ko, osim Radio Bara, obilježio pola vijeka od smrti jednog od najvećih crnogorskih liričara Lesa Ivanovića. A da mu je sin, inače, najbolji crnogorski šahista svih vremena, i dalje ministar, mnogi bi se utrkivali da dokažu šta, u stvari, za njih znači Lesova poezija.

Čudan smo mi narod...

* * *

Sreo sam, nedavno, svog druga Dejana D, nekadašnjeg sekretara Radio Bara, sada advokata. Vodio je na povocu kuče.

„Znaš li što mi se sviđa kod tebe, Dale?“ – upitao sam ga.

„Što?“

„To što vodaš pudlicu iako si malo niži rastom. Takvi kao ti obično šetaju ogromne pse.“

Replika je bila munjevita:

„A kad ćeš ti da uskladiš svoje pisanja sa ponašanjem?“

„Kako to misliš?“

„Pa, sve pišeš nježno, toplo, o porodici, dobrim ljudima... a svi znamo da si zlica i cinik!“

Moram da priznam da me dobri Dale zamislio: svako o sebi misli mnogo bolje nego što ga ljudi vide...

* * *

Tanja je kod Lare u Bostonu, Maša u Londonu, Nađa u Mariboru: samujem i sve teže podnosim samoću.

( Milan Vujović )