Prirodno stanje

Osnovna karakteristika našeg kolektiviteta jeste da je on izraženo autoritaran, plemenski, skoro pa predpolitički. Izgleda kao da još nismo našli dovoljno dobar razlog, odnosno jasno moralno opravdanje za postojanje države, jer nismo u stanju odgovoriti na temeljno pitanje: u koje svrhe može biti dopušteno ograničiti slobodu prirodnog stanja?

Povodom Dana oslobođenja Herceg Novog u tom je gradu organizovan ciklus „aktivnih razgovora“ pod nazivom „Drugačiji“. Kroz kišnu, a opet lijepu noć, vraćam se u Kotor sa prve tribine i razgovaram sa prijateljem o tome koliko zapravo malo treba da se ne pristane na atrofiranje života na rutinu, odustajanje od ideje da je moglo ili bi moglo biti bolje. Naše su uloge postale željezna korita koja stružu divlje misli i želje kako protičemo kroz njih, prilagođavajući se i zarastajući, pripitomljavajući i uglavnom gubeći ono najbolje u nama. Adaptiramo se, ali ostaje otvoreno da li evoluiramo ili devoluiramo.

Prvi u seriji razgovora bio je vođen sa Miljenkom Jergovićem i Svetislavom Basarom koji su se uživo u Novom nadovezali na dugu prepisku koja je u međuvremenu ukoričena u Lagunino izdanje „Tušta i tma“, čiji će nastavak „Drugi krug“ biti predstavljen na predstojećem Sajmu knjiga u Beogradu. Nesvakidašnje zadovoljstvo neposredne razmjene dva sjajna pisca, dva lucidna namćora koji, stiče se utisak, iskreno uživaju u „uz nos“ pozicijama koje kao oštri i otvoreni kritičari nastanjuju u svojim sredinama, ne bi bilo potpuno bez provokacija nehajno dobačenih u naizgled uzgrednim opaskama. Jedna od njih, meni najprivlačnijih, bila je ona o nacionalizmu kao zajedničkom imenitelju većeg dijela regiona kojeg označujemo kao postjugoslovenski, a druga ona o Crnoj Gori kao najnormalnijoj zemlji u njemu.

Kada mi neko kaže da je Crna Gora najnormalnija zemlja - bilo gdje - u prvom se trenutku zabrinem za njegovo mentalno zdravlje, a onda, koncentrisanije posmatrano, shvatim da nigdje nije rečeno da je to istovremeno i normalna zemlja. Ti pisci, oprez s njima. Ono što, međutim, dublje uznemirava jeste situacija u „nenormalnijem“ okruženju koja se doima uistinu zlosutno ili u najmanju ruku obeshrabrujuće.

Jergović ističe da je nekoliko godina prije nego je ušla u EU Hrvatska jedno vrijeme bila vrlo pristojna zemlja u kojoj se vodilo računa o pravima manjina, ali onog trenutka kada je ušla u EU, na Maksimirskom stadionu se ukazao Josip Šimunić, počeo urlati „Za dom spremni“ i dizati desnicu ruku. I odjednom se vidjelo da nije problem samo u tom Šimuniću, nego da se cijela nacija vratila u svoje prirodno stanje, jer više nikome nije ništa dugovala. Više nije bilo uslova, pravila ili aneksa da se ispune iz pregovaračkih tačaka, i postalo je svejedno, pa smo se opet mogli ponašati kao divljaci, tvrdi on. Prirodno stanje u ovom slučaju jeste nacionalizam kao jedina autentična ideologija i jedino autentično stanje najvećeg dijela naroda i narodnosti upletenih i neraskidivo isprepletenih u balkanskom vrzinom kolu.

Prirodno je stanje istovremeno i jedna od centralnih kategorija moderne političke filozofije, a označava predpolitičko stanje, stanje prije države, odnosno prije zaključenja društvenog ugovora. To je takoreći ljudska priroda u svom predcivilizacijskom izdanju. U pitanju je dakako hipotetički konstrukt i niko od teoretičara društvenog ugovora krajem XVII i početkom XVIII vijeka, sa moguće izuzetkom Loka, nije mislio da je u pitanju realan istorijski događaj. Naravno da se većina njih razlikovala u koncipiranju ovog stanja, od mračnog Hobsa za kog prirodno stanje predstavlja „rat svih protiv sviju“ u kom je „čovjek čovjeku vuk“, do skoro romatičnog Rusoa koji sentimentalizuje i idealizuje ovaj predcivilizacijski raj. No iz njega ćemo prije ili kasnije izaći i zarad vlastite sigurnosti napustiti stanje bez vlasti i zakona tako što ćemo manji ili veći dio svoje slobode i suvereniteta prenijeti na državu.

Ukoliko dopustimo sebi slobodu da se poigramo, pa filozofsku kategoriju prirodnog stanja labavije koristimo u kulturološkom i literarnom kontekstu, na Jergovićevom ćemo tragu doći do zanimljive jednačine: nacionalizmi su ono što prepoznajemo kao svoju najdublju suštinu i kao ono što prethodi stvaranju država, na koje smo, sva je prilika, namrtvo ponosni. Poteškoća se, za mene, nalazi u sledećem: nacionalizam je, kao partikularna i isključujuća ideologija - agresivan, vulgaran i glup, pa je li onda takva i naša istinska bit? Hoćemo li regradirati na nju čim batina nije u blizini i učiniti islišnim i smiješnim bilo kakav pokušaj „civilizovanja“?

Iako me užasava moć koju nacionalizam ima, ne vjerujem, niti sam ikada vjerovala, u nacionalizam nacionalnih vođa. To je, najprostije rečeno, dugme koje uvijek radi, elektrošok koji jednako može tresti i mrtvo tijelo, osobito ono kolektivno. Ali ne mislim da je to ključna karakteristika crnogorskog kolektiviteta, niti da se generalna regionalna „dijagnoza“ o nacionalizmu kao zajedničkom imenitelju može primijeniti i na nas. Ovdje postoji nešto dublje i starije od nacionalizma. Ključna karakteristika tu nije nacionalna pripadnost i to ne samo zbog brižljivo njegovane šizoidne situacije i viševjekovne konfuzije koja u tom pogledu vlada u Crnoj Gori.

Od različitih koncepcija društvenog ugovora ostali smo na žalosnom Hobsovom tragu u kom suveren nije jedna od ugovornih strana već ničim ograničen centralni autoritet. Prvih 25 godina crnogorskog Levijatana ne daju ni najmanje razloga da mislimo drugačije. Osnovna karakteristika našeg kolektiviteta jeste da je on izraženo autoritaran, plemenski, skoro pa predpolitički. Izgleda kao da još nismo našli dovoljno dobar razlog, odnosno jasno moralno opravdanje za postojanje države, jer nismo u stanju odgovoriti na temeljno pitanje: u koje svrhe može biti dopušteno ograničiti slobodu prirodnog stanja? Jesmo li se, vođeni notornim imperativom samoodržanja, odrekli svoje slobode samo zato da bismo je u ograničenom obimu i uz kamatu otkupljivali od onih koji su zloupotrijebili naše povjerenje i pristanak? Ako država predstavlja izgovor za apsolutističku samovolju i aparatus za ostvarivanje partikularnih interesa povlaštenih i potkupljenih, onda će odricanje prava na pobunu učiniti da propustimo da prepoznamo trenutak kada smo se iz podanika pretvorili u robove. I neće biti prirodnijeg stanja od tog.

Autorka je saradnica NVO ANIMA i predavačica na Ženskim studijama Centra za žensko i mirovno obrazovanje

( Paula Petričević )