Zlatna jetra

Crnogorski fudbal je pod teškom kletvom i nema tog hodže ni popa koji može da pregasi. Nema te babe da savije pupak Momiru Đurđevcu, ne postoji vrač da salije stravu i oslobodi igrače teškog prokletstva.

Istina je, postoji šansa da selektor podnese ostavku, da ga više ne bude pored aut-linije sa onim pogledom iz kladionice - radujmo se unaprijed tom trenutku, ali to neće biti dovoljno.

Velika je kletva nad savezom, navijačima i fudbalerima koji su prije četiri godine dopustili da se onako nesojski najuri trener koji je izmislio crnogorsku reprezentaciju.

Tada je besporočni Dejan Savićević bio dovoljno pošten da kaže kako je Cico Kranjčar pijanica, da se ne da snositi na treninzima, i da se država mora spašavati od njegovog pogubnog dejstva.

Tek nekoliko novinara ustalo je da brani stručnjaka koji je iz mrtvih podigao kolektivni duh, koji je fudbal pretvorio u praznik, možda pukim slučajem, možda horoskopskom dispozicijom, ali ipak ubjedljivo, na radost djece i staraca.

Reprezentacija je postala hit evropskog fudbala, ali to nije bilo dovoljno. Dejan izašao namrgođen, pomalo nervozan, kao čovjek koji je upravo izgubio lokativ, istresao je čemer pred navijačima i viteški se uzdržao da pomene najgore. Mjesec kasnije nastavio je bez problema da ogovara po novinama - Kranjčar loče, ali bez panike, našli smo trezvenjaka, gospodina Brnovića. Njemu se nikad neće desiti da spusti vinjak u pivo, Brnović ne duži čokanjče ni pljosku, uvjeravao je Dejan naciju trezvenjaka koja je pomislila da je sve pijana šala. Jer nikad u istoriji niko nije smijenio pobjednika pred sami kraj trke, da bi na njegovo mjesto doveo kuma il' jarana.

Mnogi su se osjećali kao u teškom mamurluku - odjednom je broj bodova postao manji, kao da je falilo igrača, stadion više nije bio isti, srušilo se nešto veoma kompleksno i rijetko, a to je iluzija da šutiranje lopte ima dubljeg smisla.

U takve svete momente kad se sport izdigne iznad sporta, nikad se ne dira. Samo divljaci imaju smjelost da zaseru tuđu trpezu, uberu plod tuđeg rada i lažiraju stvarnost do mjere da je unište.

Crna Gora je za Kranjčarevog mandata bila 16. na FIFA rang- listi. Danas je na 72. mjestu. Sa Kranjčarem, Crna Gora je imala dvije utakmice do kraja kvalifikacija i šansu ne samo za baraž već da se direktno plasira na Evropsko prvenstvo. Sa Brnovićem, reprezentacija kao pijani maturant tetura kvalifikacijama koje sve manje navijača doživljava ozbiljno.

Pokazalo se da su čistke u sportu jednake onim u politici, da je Crna Gora još na nivou ibeovskih defamacija, društvo pizdi koje ćute kad im pred očima ruše vrijednosti. Postalo je jasno da nema duha, nema navijača i da će dvadesetak smušenih rečenica Deja Genija na konferenciji za štampu biti dovoljno.

Bunt se lako kanalisao na internetu, da bi u realnosti sve moglo da prođe bez problema. Brnović je zasjeo na tuđe mjesto, okitio se tuđim radom i znanjem, nešto kao AB revolucija na fudbalski način - Brna i Dejo su kao Milo i Momo preuzeli mašinu u punoj snazi da bi završili sa ovim sranjem od rezultata.

Navijači su uglavnom ćutali, kao što obično ćute individue u našem malom selu. Fudbaleri su ćutali, kao što fudbaleri uglavnom kušuju svuda na svijetu, svedeni na brigu o kvadricepsima i ugljenim hidratima.

Ali meni je iz nekog razloga danas važno da kažem - u vrijeme kad je Kranjčar vodio reprezentaciju odbacio sam cinizam i podigao ruke kao dječak. Gledao sam prečku na Vembliju kako se trese i tresao se sa njom. To je smisao sporta, emocija koja jednom kad se izgubi vrlo teško nikne na istom mjestu. Kad se čarolija prokurva, čovjek shvati da je sve izmišljeno i da je u fizičkoj teoriji zavjere koju nazivamo kosmos teško naći manje važnu stvar od fudbalske lopte.

U tom smislu, poraz od Austrije samo je rutinski događaj lokalnog karaktera koji u sportskom smislu ne znači mnogo. I ne treba mu pridavati veliki značaj. To neki momci igraju lopte, ni manje ni više.

U prljavoj deceniji crnogorskog fudbala u kojoj su mafijaši i ubice vodili klubove, a nekoliko ljudi izmišljalo pravila i tvrdilo pazar, u svijetu sumnjivih uticaja i namještenih utakmica, plaćenih navijača i huligana sa glupim grafitima na kalup - jedna je stvar ipak ostala beskrajno čista kao svijetla tačka i zalog za budućnost, a to je zdrava jetra selektora Branka Brnovića. Hvala mu na svemu, ali neka se sljedeći trener pamti po mozgu.

( Brano Mandić )