Svetlana Aleksijevič, svjedok sumorne epohe, zastupnica razočaranih
Od 2011. ponovo živi u Minsku, doduše kao persona non grata. Nije bila milostiva u svojim izjavama ni prema politici ruskog predsjednika Putina. Aleksijevič je oštro kritikovala i jasno osudila rusku okupaciju Krima
Vijest da je bjeloruska spisateljica i novinarka Svetlana Aleksijevič dobitnica Nobelove nagrade za književnost u 2015. godini, mnoge je iznenadila, iako je ova autorka bila prvi favorit kladionica. Ipak, ne spada u tipične dobitnike, tako da tu treba tražiti tazloge za iznenađenje dijela medijske scene.
Uz internacionalnu slavu, uz Nobelovu nagradu ide i značajan novčani iznos. U regionu je objavljena jedna njena knjiga - i to na hrvatskom - 'Rabljeno doba - kraj crvenog čovjeka'. Zagrebački tportal donosi razgovor sa njenim prevodiocem na hrvatski, Fikretom Cacanom.
“Apsolutno je Svetlana Aleksievič zaslužila Nobela! Već zato što je u nizu svojih knjiga dokumentirala i opisala najtraumatičnije povijesne momente 20. stoljeća: Drugi svjetski rat, sovjetsku intervenciju u Avganistanu, katastrofu Černobila, sovjetsku tranziciju itd. Činila je to uvijek svojim originalnim postupkom: sažimanjem ispovijedi onih ljudi koji su bili osobno upleteni u ključni događaj. To nisu nikad oni koji će naknadno uljepšavati događaj i svoju ulogu u njemu, nego oni na kojima se događaj prelomio, tako što je ih je obilježio za čitav život.
To su ljudi koji sažimaju vlastiti život u kontekstu nekoga ključnog povijesnog događa: početka rata, državnoga puča, nacionalnih trvenja, povratak unuka iz Sibira u pradomovinu itd”, oduševljeno objašnjava Cacan, prevodilac dokumentarnog romana 'Rabljeno doba', jedine knjige novoproglašene 67-godišnje književne nobelovke koja je objavljena ne samo u Hrvatskoj, već na prostoru zajedničkog jezika.
Kao što je slučaj i s prošlogodišnjim dobitnikom Patrikom Modianom, bjeloruska autorica Svetlana Aleksijevič će biti neko koga će, zahvaljujući Nobelu, šira domaća čitateljska publika tek otkriti.
U knjizi “Rabljeno doba” potresno tematizira postsovjetsko tranzicijsko iskustvo, a to je i vječna kreativna opsesija Aleksijevič, čije je djelo Švedska akademija nagradila zbog, stoji u službenom objašnjenju, 'njenog polifonijskog pisanja koje prerasta u spomenik patnjama i hrabrosti našeg doba'.
Na pitanje Gordana Duhačeka - koliko ima sličnosti između tranzicijskog očaja na prostoru bivšeg SSSR-a i bivše Jugoslavije, prevodilac Cacan odgovara: “Spomenuo sam da je u 'Rabljenom dobu' riječ o postsovjetskom iskustvu, a ne samo ruskom ili bjeloruskom. Otuda i tako širok naslov koji je opravdan kao i dodjela Nobelove nagrade Svetlani Aleksijevič. Bitna razlika dviju tranzicija je u tome da se u postsovjetskom društvu dogodio strašniji lom nego kod nas, kad govorimo o ideološkoj strani procesa, iako je Domovinski rat nama jezivo zaoštrio sve tranzicijske probleme. Neću govoriti o obostrano uočenom i razvijenom pljačkaškom pohodu tajkuna i uhljebljenika na društveno vlasništvo, nego o tome da je sovjetsko društvo bilo ideološki znatno rigidnije pa je zato i lom u glavama ljudi bio potresniji.
Naše socijalističko društvo je bilo bajka prema sovjetskom, u smislu društvene slobode: pogotovo kad se uzmu u obzir pitanja manjina, koje S. Aleksijevič redovito dohvaća, recimo žensko ili nacionalno-manjinsko pitanje. Ali značajnu će sličnost uočiti svaki čitatelj, ma koliko razlike o tragičnosti zbivanja bile velike.”
Prije Nobelove nagrade, Aleksijevič je već dobila je čitav niz nagrada za svoje književno i publicističko djelovanje, među njima i Mirovno nagradu njemačkih knjižara u Frankfurtu i prestižnu Herderovu nagradu. Svetlanu Aleksijevič strani su mediji nazivali zastupnicom razočaranih, a njeni tekstovi o ratu u Avganistanu ili o katastrofi u Černobilu stekli su izuzetno poštovanje. Zbog svojih kritika upućenih režimu bjeloruskog diktatura Aleksandra Lukašenka, Aleksijevič je u Bjelorusiji doživjela cenzuru te su njene knjige bile godinama zabranjene. Bjelorusiju je na neko vrijeme morala i napustiti, a od 2011. ponovo živi u Minsku, doduše kao persona non grata. Nije bila ni milostiva u svojim izjavama prema politici ruskog predsjednika Vladimira Putina. Aleksijevič je oštro kritikovala i jasno osudila rusku okupaciju Krima 2014. godine.
Svetlana Aleksijevič rođena je 31. maja 1948. u ukrajinskom gradu Ivano-Frankivsku u bjelorusko-ukrajinskoj porodici, a nakon što joj je otac završio vojnu službu, preselila se u Bjelorusiju, gdje su joj roditelji radili kao nastavnici. Radila je kao nastavnica i novinarka, a studirala je novinarstvo u Minsku od 1967. do 1972. Tokom rada u listu Selskaja gazeta počela je prikupljati građu za knjigu 'Rat nema žensko lice' koja je zasnovana na intervjuima sa ženama koje su sudjelovale u Drugom svjetskom ratu. Tim djelom Aleksijevič je otpočela ciklus 'Glasovi Utopije', u kojem je opisala život u Sovjetskom Savezu kroz perspektivu pojedinca, ali i patentirala svoju specifičnu dokumentarnu prozu koja daje glas malim ljudima u velikim povijesnim lomovima. Ona je, kako objašnjava jedan kritičar, Bjeloruskinja po ocu, Ukrajinka po majci, a Ruskinja po kulturi i jeziku.
Uz unisono hvaljeno ‘Rabljeno doba', među ostale popularne naslove Svetlane Aleksijevič koji su doživjeli brojne prijevode u svijetu, ubrajaju se 'Posljednji svjedoci. Djeca u Drugom svjetskom ratu', 'Dječaci cinka. Avganistan i posljedice' i 'Černobil. Hronika budućnosti'.
Zasad su reakcije na odluku Švedske akademije da se Nobelova nagrada za književnost ove godine dodijeli Svetlani Aleksijevič više nego pozitivne, posebno u kulturama u kojima je djelo ove autorke već prisutno, kao u Njemačkoj, Švedskoj, Austriji...
Ipak, pitanje je koji su stvarni dometi njenog žurnalističkog realizma. Ima li njeno pismo snagu Majlerove “Dželatove pjesme” ili nekih drugih knjiga sličnog prosedea. To će svaki čitalac morati da odgovori nakon čitanja njenih knjiga... Ipak, već više nego dvodecenijsko nenagrađivanje američkih autora dobija obrise potpuno suludog kaprica švedskih akademika.
Galerija
( Vijesti online )