Carevo novo odijelo

Isprovocirana ne tako davno objavljenim člankom Volframa Vajmera “Njemačka spoljna politika je podbacila“, autorka ovog teksta odlučila se da glasno razmišlja i postavlja neka, za sadašnji trenutak evropske, i naravno naše, balkanske istorije, iznimno relevantna pitanja.

Trenutak koji zahtijeva brzo prestrojavanje i iznalaženje odgovarajućih rješenja u situaciji koju određuje opasno narasla rijeka imigranata - rijeka koja prijeti da probije sve brane i ustave, koje je kontinent, poznat kao stari, strpljivo gradio ne desetljećima nego vijekovima.

Bio u tom poslu toliko vješt i uspješan da je i velike igrače svjetske politike pretvarao u svoje objekte, ili tačnije u zaštitne zidove koji su, i kad toga nisu bili previše svjesni, igrali ulogu čuvara evropske stabilnosti. Čak štaviše, omogućili da jedna mala grupacija zemalja okupljenih oko današnje Njemačke i Francuske doživi fantastičan kulturni i ekonomski procvat. Ovdje mislimo prije svega na Rusiju, kako na onu sovjetsku, tako i na ovu, Putinovu, neocarističku, kako je Vajmer u svom članku zove, pošto je njena stabilnost i dugotrajnost režima - irelevantno što nisu bili, i nisu još uvijek demokratski* - doprinijela da evropska demokratija u miru domisli i u praksu pretoči sve one institucije koje su njene najumnije glave smislile: nacionalne, parlamentarne demokratije, ljudska prava, obrazovni sistem dostupan svima i još mnogo toga.

Ovom prilikom ne treba mnogo elaborirati u kojoj je mjeri naš jugoslovenski i balkanski prostor uopšte, bio ugrađen u temelje te tvorevine koja se zove Evropom, i najposlije temelje Evropske unije kao izraza sadašnjeg trenutka u permanentnim evropskim integracijama koje su zapravo svojevrstan odgovor na sve vrste spoljne opasnosti, između ostalog na imigracione talase koji su sa južnih granica zapljuskivali kontinent u značajnijem opsegu u posljednjih nekoliko godina (čitaj nakon nestanka stabilnih režima u sjevernoj Africi, Gadafijevog u Libiji, i uopšte, Arapskog proljeća koje je destabilizovalo region).

Potrebno je jedino biti jasniji i pogotovo djelotvorniji kad su u pitanju interesi samog eksjugoslovenskog i balkanskog prostora i pogotovo jasniji oko naplate usluga. Glasnost i galama, pogotovo rasistički (čitaj antiislamistički) obojen rječnik nisu od velike koristi. I ne zaboravimo - svi uče, greške su neizbježne, samo što ih neki ispravljaju u hodu, čak se i ne osvrćući na njih, dok neki, dugo i rasipajući snage, lamentiraju nad zauvijek prošlim vremenima.

Upravo ovih dana, nakon što se Njemačka cijelo ljeto šepurila i pokazivala svijetu svoje novovremeno humano ruho, i kako se zima približava, potrebno je pokazati svijetu da sve nije samo prazna poza i šampanj diplomatija o kojoj Vajmer tako živo i ne bez gorčine govori. Da će sve to koštati mnogo više nego što se očekivalo, ne treba sumnjati. Ali, šta je alternativa? Saznanje da je car, odnosno u novonaloj situaciji, kancelarka Merkel gola, možda? Ovo razgolićenje bi bilo ravno katastrofi, nanijelo bi smrtni udarac ionako dobro uzdrmanoj i ranjenoj Evropskoj uniji, a njemačku diplomatiju učinilo običnim papirnim zmajem.

Kako po svemu sudeći neće doći do potpune erozije njemačkog ugleda, uzevši u obzir poteze preduzete oko ulagivanja Erdoganu i ostalim liderima koji su smjestili milionski broj sirijskih i drugih izbjeglica, dobili smo svojevrstan predah. Gdje su naše zemlje u svemu ovom zamešateljstvu i koliko će one biti u stanju da naplate od onoga što su uložile u neku vrstu istočne krize - ostaje da se vidi.

* Pad Gorbačova i pokušaj uspostavljanja demokratije bio je irelevantan za Evropu. Džon Mejdžor, britanski premijer, insistirao je na stabilnosti režima u Rusiji, nezavisno od toga da li je demokratski ili autokratski. Zbog takvog stava izostala je ekonomska pomoć reformama. Pomoć na koju je Gorbačov računao kad je ušao u proces perestrojke. I kad je nije dobio, perestrojka je završila kako je zavšila - padom Gorbačova i početkom erozije istočnog bloka.

( Ljiljana Bulajić )