STAV
Carevo novo odijelo
Nakon što se Njemačka cijelo ljeto šepurila i pokazivala svijetu svoje humano ruho, sada je potrebno pokazati da sve nije samo prazna poza
Isprovocirana ne tako davno objavljenim člankom Volframa Vajmera “Njemačka spoljna politika je podbacila“, autorka ovog teksta odlučila se da glasno razmišlja i postavlja neka, za sadašnji trenutak evropske, i naravno naše, balkanske istorije, iznimno relevantna pitanja.
Trenutak koji zahtijeva brzo prestrojavanje i iznalaženje odgovarajućih rješenja u situaciji koju određuje opasno narasla rijeka imigranata - rijeka koja prijeti da probije sve brane i ustave, koje je kontinent, poznat kao stari, strpljivo gradio ne desetljećima nego vijekovima.
Bio u tom poslu toliko vješt i uspješan da je i velike igrače svjetske politike pretvarao u svoje objekte, ili tačnije u zaštitne zidove koji su, i kad toga nisu bili previše svjesni, igrali ulogu čuvara evropske stabilnosti. Čak štaviše, omogućili da jedna mala grupacija zemalja okupljenih oko današnje Njemačke i Francuske doživi fantastičan kulturni i ekonomski procvat. Ovdje mislimo prije svega na Rusiju, kako na onu sovjetsku, tako i na ovu, Putinovu, neocarističku, kako je Vajmer u svom članku zove, pošto je njena stabilnost i dugotrajnost režima - irelevantno što nisu bili, i nisu još uvijek demokratski* - doprinijela da evropska demokratija u miru domisli i u praksu pretoči sve one institucije koje su njene najumnije glave smislile: nacionalne, parlamentarne demokratije, ljudska prava, obrazovni sistem dostupan svima i još mnogo toga.
Ovom prilikom ne treba mnogo elaborirati u kojoj je mjeri naš jugoslovenski i balkanski prostor uopšte, bio ugrađen u temelje te tvorevine koja se zove Evropom, i najposlije temelje Evropske unije kao izraza sadašnjeg trenutka u permanentnim evropskim integracijama koje su zapravo svojevrstan odgovor na sve vrste spoljne opasnosti, između ostalog na imigracione talase koji su sa južnih granica zapljuskivali kontinent u značajnijem opsegu u posljednjih nekoliko godina (čitaj nakon nestanka stabilnih režima u sjevernoj Africi, Gadafijevog u Libiji, i uopšte, Arapskog proljeća koje je destabilizovalo region).
Potrebno je jedino biti jasniji i pogotovo djelotvorniji kad su u pitanju interesi samog eksjugoslovenskog i balkanskog prostora i pogotovo jasniji oko naplate usluga. Glasnost i galama, pogotovo rasistički (čitaj antiislamistički) obojen rječnik nisu od velike koristi. I ne zaboravimo - svi uče, greške su neizbježne, samo što ih neki ispravljaju u hodu, čak se i ne osvrćući na njih, dok neki, dugo i rasipajući snage, lamentiraju nad zauvijek prošlim vremenima.
Upravo ovih dana, nakon što se Njemačka cijelo ljeto šepurila i pokazivala svijetu svoje novovremeno humano ruho, i kako se zima približava, potrebno je pokazati svijetu da sve nije samo prazna poza i šampanj diplomatija o kojoj Vajmer tako živo i ne bez gorčine govori. Da će sve to koštati mnogo više nego što se očekivalo, ne treba sumnjati. Ali, šta je alternativa? Saznanje da je car, odnosno u novonaloj situaciji, kancelarka Merkel gola, možda? Ovo razgolićenje bi bilo ravno katastrofi, nanijelo bi smrtni udarac ionako dobro uzdrmanoj i ranjenoj Evropskoj uniji, a njemačku diplomatiju učinilo običnim papirnim zmajem.
Kako po svemu sudeći neće doći do potpune erozije njemačkog ugleda, uzevši u obzir poteze preduzete oko ulagivanja Erdoganu i ostalim liderima koji su smjestili milionski broj sirijskih i drugih izbjeglica, dobili smo svojevrstan predah. Gdje su naše zemlje u svemu ovom zamešateljstvu i koliko će one biti u stanju da naplate od onoga što su uložile u neku vrstu istočne krize - ostaje da se vidi.
* Pad Gorbačova i pokušaj uspostavljanja demokratije bio je irelevantan za Evropu. Džon Mejdžor, britanski premijer, insistirao je na stabilnosti režima u Rusiji, nezavisno od toga da li je demokratski ili autokratski. Zbog takvog stava izostala je ekonomska pomoć reformama. Pomoć na koju je Gorbačov računao kad je ušao u proces perestrojke. I kad je nije dobio, perestrojka je završila kako je zavšila - padom Gorbačova i početkom erozije istočnog bloka.
( Ljiljana Bulajić )