Crna Gora (1991) - sužanj Miloševićevog dvora

O Haškoj mirovnoj konferenciji, odnosno, njenoj plenarnoj sesiji od 18. oktobra 1991, i postupanju crnogorske delegacije na istoj, svjedočio je i bivši ministar inostranih poslova CG i poslanik u Skupštini CG Nikola Samardžić, učesnik navedene konferencije. Samardžić potvrđuje da je mr Momir Bulatović, predsjednik Predsjedništva RCG, na osnovu prethodnog izjašnjenja i mandata Skupštine CG, prihvatio Karingtonov mirovni plan o stvaranju labave asocijacije nezavisnih i međunarodno-priznatih država, za one koji to žele, i da su taj dokument prihvatili predstavnici svih republika, izuzev Srbije, odnosno, njenog predsjednika Slobodana Miloševića. Samadržić tvrdi da je sa Bulatovićem putovao u Hag, od Titograda do Beograda, a odatle vojnim avionom, čiji je pilot bio izvjesni pukovnik, koji je namjerno promijenio utvrđenu rutu i, na iznenađenje Bulatovića i Samardžića, najprije avionom sletio u Prag, sa ciljem da se Bulatović spriječi da na vrijeme stigne na početak prenarnog zasjedanja Haške konferencije. Taj avion sa CG delegacijom je kasnije odletio iz Praga za Hag, te su Bulatović i Samrdžić, ipak, stigli na Konferenciju, čiji je početak kasnio dva sata zbog, voljom S. Miloševića i vrha JNA, namjerno organizovanog kašnjenja CG delegacije.

Na svjedočenju u Hagu, u procesu protiv Miloševića, kao svjedok optužbe, Samardžić je, pored ostalog, saopštio odgovarajući na pitanje tužioca Haškog suda Džefrija Najsa i sljedeće: „Poslije više pregovora o uspostavljanju mira, očito je došlo do potpunog saznanja u međunarodnoj i Evropskoj zajednici da se ratujuće strane u Jugoslaviji ne mogu sporazumijeti i lord Karington koji je bio predsjedavajući konferencije mira za Jugoslaviju 17. oktobra dostavio je svim republikama, dakle predsjednicima svih republika, šest od njih, plan kako da se riješi kriza u Jugoslaviji i kako da se uspostavi mir. Ukratko plan je sadržao da republike, federalne republike Jugoslavije postaju samostalne države i članice UN, da one mogu da se udružuju u asocijaciju nezavisnih država, a koje žele više da budu udružene, mogu između sebe da se udružuju… To je bio plan Karingtona. On je donijet kod nas u 18:00 h, 17. oktobra i predsjednik Bulatović je odmah dao da se umnoži i da se sazove parlament CG. Jedini od šest republika, parlament CG je raspravljao o tom planu, prenošeno je to uživo na TV, gledala nas je cijela Srbija, a možda i Bosna i Makedonija. Tada smo tražili, parlament je tražio, da se odluči da li da prihvati lorda Karingtona plan ili ne. Ovo što ste spomenuli, moje izlaganje to veče je bilo apsolutno, potpuno da se mora prihvatiti plan Karingtona i naglasio sam sledeće ‘ako ne prihvatimo plan lorda Karingtona, mi vodimo srpski narod u Hrvatskoj u najveću moguću nesreću i beznađe’. Isto tako sam naglasio da ako mi ne prihvatimo plan Karingtona, onda ćemo izazvati sankcije UN i čak sanitarni kordon. Sve se to desilo. Naglasio sam da mi ovaj rat ne možemo da dobijemo, jer moral naše vojske i naših ljudi u tom ratu, jer je to nepravedan rat, je vrlo nizak i takav rat se ne može dobiti. Naglasio sam isto da kad Britanija ratuje, onda sin engleske kraljice ide u prve redove, a naši sitni funkcioneri, predsjednici mjesnih zajednica drže svoje sinove ili ih vode u inostranstvo ili ih zaklanjaju, a sirotinja ide da ratuje. Sve sam to naglasio i to veče su skoro trebali da me tuku. Dobio sam naziv izdajnika, gledaoci su bili prodrli u Skupštinu, neki ultranacionalisti i stvarno su htjeli da me tuku. Mi smo u CG jedini, kažem, tada vodili debatu od 19:00, do 7:00. U 7:15 smo polećeli sa specijalnim avionom” za Hag, ali im je očito tokom leta namjerno bila promijenjena ruta, te su sa zakašnjenjem potom otišli za Prag, a odatle kasnije za Hag. (Transkript sa suđenja S. Miloševiću u Hagu, 8. oktobar 2002, Fond za humanitarno pravo, Beograd, str.583 Iskaz svjedoka Nikole Samardžića, str.583-584, pdf izdanje.) To u knjizi “Pravila ćutanja” potvrđuje i sam M. Bulatović.

Samardžić svjedoči da je sa predsjednikom RCG mr M. Bulatovićem i obezbjeđenjem iz Titograda avionom putovao prema Hagu, te navodi: “Mi smo išli u Hag da kažemo da ili ne, tako je postavljeno pitanje sa planom lorda Karingtona i zato smo držali cijelu noć sjednicu parlamenta. On se još kolebao u avionu, ali ipak je bio srcem sigurno, iskreno je tada govorio da je plan lorda Karingtona jedini izlaz iz ove situacije, ali imao je strah od predsjednika Miloševića šta će on, a nije ni sam znao tada kako će postupiti predsjednik Milošević”. (Ibidem, str. 586). O toku Haške konferencije (18. oktobra 1991) Samardžić govori, na svjedočenju u Hagu, u krivičnom postupku protiv Miloševića, (8. oktobra 2002). “Poslije govora predsjednika Miloševića, govorili su svi redom, onako po abecednom redu i slagali se, odnosno prihvatali plan lorda Karingtona u potpunosti; posebno su zadovoljni bili u Hrvatskoj, jer njima nije bilo sada potrebno da odbijaju plan, kada je već predsjednik Milošević odbio. Crna Gora, predsjednik Bulatović je prihvatio plan. To je razdražilo predsjednika Miloševića, digao se sa stolice i redom iza nas došao je i zaprijetio nam ‘daću ja vama nezavisnu i suverenu Crnu Goru’… To je bila teška prijetnja, iako smo bili zvanično jednaki sa srpskom delegacijom na tom zasjedanju, ali on se digao jedno 20-30 metara je imao da ide, jer između nas je bila makedonska delegacija, da nam zaprijeti zbog toga što smo prekinuli disciplinu njegovu”. (Ibidem, str. 587-588.).

O reteriranju M. Bulatovića, odnosno, o njegovom, pod prisilom iz Beograda, povlačenju podrške Karingtnovom mirovnom planu, svjedok Samardžić tvrdi da je Bulatović “promijenio stav odmah kad smo se vratili u CG” (Ibidem, str. 588). On objašnjava i kako se to dogodilo, te kaže: “Pa odmah drugi dan kad smo došli u Titograd, u Titograd su došli Kostić i Jović da disciplinuju CG. Očito ih je poslao predsjednik Milošević. I Bulatoviću je rečeno da mora da promijeni mišljenje. Ja nisam prisustvovao tom sastanku, tamo je prisustvovao vrh CG, njih nekoliko, ne baš mnogo, u kojem je Bulatović bio primoran, baš primoran da digne ruku i da kaže da je pogriješio” (Ibidem, str. 589.). Samadržić kaže i to da su Branko Kostić i Borislav Jović tražili od Bulatovića da “odbaci plan lorda Karingtona i da se prihvati nova inicijativa; ona je bila tih dana poznata pod imenom ‘Beogradska inicijativa’, u kojoj bi otprilike trebalo da budu, da se organizuje nova država, federalna, u sastavu Srbija i Crna Gora. I počelo se raspravljati o Beogradskoj inicijativi i pet dana kasnije, 23. oktobra razgovaralo se u parlamentu o tome”. (Ibidem, str. 590). Samardžić tvrdi da mu je M. Bulatović lično saopštio da je “Jović bio kategoričan, mi dovodimo druge ljude, ako ti nećeš da promijeniš mišljenje a u toj situaciji dovoditi nove ljude znači izgubiti i život vrlo lako, a da ne bude potpuno siguran, ali dovesti nove ljude, Jović je tačno kazao tako, tako mi je Bulatović prenio”, (Ibidem). U nastavku svjedočenja, Samardžić je ponovio da je M. Bulatović “pod pritiskom morao da se odrekne stava u Hagu”. (Transkript sa suđenja S. Miloševiću u Hagu, 9. oktobar 2002, Fond za humanitarno pravo, Beograd, Svedok Nikola Samardžić, str. 592, pdf izdanje).

Stav CG rukovodstva da podrži Mirovni plan lorda Pitera Karingtona i postupanje crnogorske delegacije u Hagu na konferenciji 18. oktobra 1991. od strane rukovodstva u Srbiji i njenog predstavnika u krnjem predsedništvu SFRJ (B. Jovića) bio je posve ekstremno ocijenjen - kao “nacionalna izdaja”. Zapravo, Jović je isticao da je djelovanje CG republičkog vrha i saglasnost data na Haški dokument u stvari negacija i odustanak od ranije utvrđene “Beogradske inicijative”. Jović je isticao da Srbija i njeno rukovodstvo “nikada neće razumeti kako im je naš stav da prihvatimo političke pregovore poslužio kao razlog da private ultimatum EZ. To neće moći nikada da opravdaju”, naglašavajući da to što je tada radilo vođstvo CG “nije ništa drugo nego izdaja”. (Dr B. Jović, „Posljednji dani SFRJ“, Politika, Beograd, 1995. Vidi detaljno o tome u poglavlju te knjige „Crna Gora i razbijanje Jugoslavije“. Vidi o učešću CG na Haškoj konferenciji 1991 i: Predrag Vulikić, Nebojša Čagorović, „Država koje nema“, zborniku radova: Crna Gora pred izazovima budućnosti, Matica Crnogorska, Cetinje, 1996, str. 108-110.)

Snažan pritisak na M. Bulatovića da promijeni svoj stav u odnosu na Haški dokument ispoljio se i tokom zasjedanja Mirovne konferencije, o čemu svjedoči i tvrdnja holandskog ambasadora u Francuskoj Henrija Vejnandsa, pomoćnika lorda Karingtona. On tvrdi da mu je u Hagu S. Milošević ljutito, u muškom toaletu, poručio da Bulatović neće još za dugo biti na dužnosti Predsjednika CG (Vidi o tome: Laura Silber and Allan Litlle, The Death of Yugoslavia, BBC, London, 1995, p.215-216.). M. Bulatović je, nakon prihvatanja haškog dokumenta “uletio u žarište političke vatre. Beogradska štampa ga je optužila za izdaju. Srpska štampa je bila preplavljena kritički intoniranim naslovima - upozorenje da Milošević neće poštedjeti čak ni crnogorsku braću. Koliko se moglo dokučiti, i javno mnjenje u CG se naglo okrenulo protiv njega” (Ibidem).

Nešto kasnije, dok je još bio na funkciji Predsjednika CG, M. Bulatović je, u svjedočenju za dokumentarni film BBC, London, 1995, (koji je potom objavljen u vidu knjige-monografije čiji su autori Laura Silber i Allan Litlle, pod naslovom „The Death of Yugoslavia“ (Smrt Jugoslavije), objašnjavao zašto je i kako prihvatio Karingtonov mirovni plan, smatrajući i tada da je isti bio najbolje rješenje za završetak rata i da je on u interesu CG, te da je zbog takvog stava bio izložen enormnim pritiscima. U tom smislu M. Bulatović je rekao: „Smatrali smo da je plan sasvim dobar. Omogućavao nam je da ostvarimo sopstvene interese, a istovremeno je uzimao u obzir i interese ostalih. Predstavljao je odlično sredstvo za okončanje rata, rata koji je pogodio i nas u CG, jer nam je deset odsto stanovništva bilo mobilisano. Bio sam pod ogromnim pritiskom. Za vrijeme jedne posjete SAD ponašali su se prema meni kao da sam divljak - ko je ova osoba čiji građani napadaju i uništavaju Dubrovnik? Dubrovnik nam uopšte nije bio potreban, više nismo mogli sebi dozvoliti da nam ljudi ginu uzalud, da svijet ima rđavu predstavu o CG“, (Laura Silber and Allan Litlle, „The Death of Yugoslavia“, BBC, London, 1995). M. Bulatović je tada govorio i o lavini pritisaka i teških optužbi, vršenim na njega, nakon prihvatanja Haškog dokumenta, a sa ciljem da povuče već datu saglasnost sa Karingtonovog mirovnog plana. Kako ističu Silber i Litl, „Bulatović je pozvan u Beograd na seriju sastanaka koji su imali za cilj slamanje njegovog otpora“ (Ibidem). U tome se i uspjelo. M. Bulatović o tim pritiscima svjedoči: „Čitava lavina kritika mi se sručila na glavu poslije prihvatanja Karingtonovog plana. Održan je niz neprijatnih sastanaka u Beogradu. Cjelokupna beogradska štampa me proglasila izdajnikom. Pojedini ljudi (Miloševićeve pristalice - op.N.A) direktno su me pitali da li sam špijun ili da li primam novac od neke strane zemlje. Naredni dani bili su pravi pakao. Štampa je tvrdila da sam Miloševiću zabio nož u leđa“, (Citirano prema: L. Silber and A. Litlle, „The Death of Yugoslavia“, BBC, London, 1995).

( Novak Adžić )