Muzika i slikarstvo kao sudbina

Nije mala stvar kada vam je otac predratni profesor, direktor Učiteljske škole, a vas iz Gimnazije isključe zbog deset jedinica i 200 neopravdanih časova. To se desilo Nikšićaninu Ljubomiru Stanišiću koji je još kao tinejdžer odlučio da se izbori za svoj put, da zaobiđe utabane staze i gitarom i kičicom “oboji” svijet.

„Nijednu riječ otac nije htio da kaže u moju odbranu, a mogu misliti kako mu je bilo teško. Rekao mi je da sam sam kriv za to što mi se dogodilo, da je izbor moj i da sam treba da odlučim šta i kako dalje. I krenuo sam od Bara, preko Rožaja do Berana gdje sam, zahvaljujući preporuci profesora Ilije Lemajića, uspio da završim drugi razred Gimnazije. Danas, nakon toliko godina, znam da sam krenuo pravim putem“.

Kada “Fenixi” uzlete

Prva rok grupa osnovana u Nikšića 1967. bili su “Fenixi”. Pored tada šesnaestogodišnjeg frontmena Stanišića, u grupi su još bili Bato Jauković, Branko Burić, Bato Govedarica i Marko Jovićević. Prisjeća se Ljubomir, koji je prvo naučio da svira violinu, a onda shvatio da su mu ipak gitara i rokenrol predodređeni, da su “Fenixi” žarili i palili ne samo u gradu pod Trebjesom, nego i širom Crne Gore, da su se njihove svirke danima prepričavale, da su zahvaljujući Radio Luksemburgu “skidali” hitove.

“Najljepša anegdota iz tog perioda je kada smo, kao antidržavni elementi, privedeni u stanicu milicije. Nije tada bilo reklama kao danas i mi odlučili da se izreklamiramo tako što smo kredom na trotoaru, ispred tadašnje Jugoplastike, napisali ‘Fenixi’. I milicajac Zećo je odmah ‘ukapirao’ o čemu se radi - F kao fašizam, E kao Engleska, N kao Njemačka, I kao Italija, dok mu je slovo X bilo mnogo sumnjivo. Kaže čovjek da smo protiv države i privede nas u stanicu”.

Fakultet je “kriv” što su se “Fenixi” rasformirali. Dva Bata - Jauković i Govedarica - upisali su fakultet, pa Stanišić muzičku karijeru nastavlja u “Đetićima”, zajedno sa Nebom Petkovićem, Draganom Janjićem, Belim Boškovićem i Lazom Tripkovićem. Za njihove nastupe uvijek se tražila karta više, a na, tada jedinom, festivalu zabavne muzike u Crnoj Gori, “Titogradskom proljeću”, dva puta su osvajali prvo mjesto - 1972. i 1975. godine.

“Sa pjesmom ‘San Stefan’ pobijedili smo 1972. i na svim top listama bivše Jugoslavije bili smo prvi. Čak ispred ‘Parnog valjka’ i ‘Prljavog kazališta’. Žao mi je što ta pjesma nikada nije snimljena. Tekst je napisao Dugo Krivokapić, muziku Miki Jelinić, ja sam pjevao, a prateći vokali bili su Lenka Durutović i Buda Knežević”.

Uspio je Ljubo da vanredno završi i Ekonomski fakultet, jer redovno nije mogao da studira pošto je svirao od Triglava do Đevđelije, da odsluži vojsku gdje je takođe formirao bend, ali i da 1979. godine oformi grupu “Montenegrini”, samo za Pjesmu Evrovizije.

“Na konkurs za Pjesmu Evrovizije prijavio sam se sa kompozicijom ‘Nijema plaža’, osvojio prvo mjesto i dobio mogućnost da na Opatijskom festivalu predstavljam Crnu Goru. Okupio sam sve same muzičke legende - Dragana Janjića, Duku Martinovića, Dragana Drapića i Mirka Šukovića, formirao bend ‘Montenegrini’ i pravo za Opatiju. Bio je to događaj za pamćenje. Zajedno na festivalu sa legendama poput Kemala Montena, ‘Riblje čorbe’, ‘Indexa’, ‘Generacije 5’, ‘Novih fosila’, ‘Vatrenog poljupca’”.

Tada bi možda, prisjeća se Stanišić, i pobijedili da im nije bilo zabranjeno korišćenje “moćne sprave koja je bojila zvuk”.

“Brat Dragana Drapića nam iz Njemačke pošalje prvi MUG na ovim prostorima. Kada je publika u ‘Kristalnoj dvorani’, tokom generalne probe, čula naš nastup bila je oduševljena i iznenađena, a organizatori nam saopštili da novi instrument ne smijemo da koristimo jer smo zbog njega, kako su ocijenili u velikoj prednosti u odnosu na ostale učesnike. Međutim, i bez MUG-a smo ušli u finale”.

“Moćne ruke” i svemoćne boje

Dvije godine nakon Opatije Ljubu je poginuo brat, a on odlučio da se oprosti od gitare.

“Kada mi je brat poginuo znao sam da više muzičkog nastupanja neće biti. Tada sam u magnovenju tražio sebe misleći šta dalje. Završio sam Ekonomski fakultet koji nijesam volio. Znao sam da volim slikarstvo, ali nijesam bio siguran da imam tu ‘moć’ u rukama. U to vrijeme družio sam se sa, sada nažalost pokojnim, Žarkom Vojičićem i Ljubom Popodićem i njihovo znanje mi je mnogo pomoglo”.

Tada se Stanišić okreće drugoj velikoj ljubavi - slikarstvu i nastavlja da, kako reče, sam sebe sapliće.

“Kada imate nekoga ko vam drži ‘zaleđinu’ možete sve kupiti - i galeriju gdje ćete izlagati, kritičare koji će pisati o vama, televiziju. Ja sam radio sve suprotno od toga. Sam sebi sam poturao nogu, padao i ustajao i za nikoga se vezao nijesam. To mi je i donijelo uspjeh”.

Pokušao je Stanišić i da diplomu ekonomiste valorizuje. Radio je 14 godina kao ekonomista, bio jedan od rukovodilaca u Nikšićkoj banci i kada je shvatio da brojke nijesu za njega pozdravio se sa kolegama, napustio posao bez nadoknade i vratio se platnu. Imao je sreću, kaže, da je njegova pokojna supruga Anka uvijek bila uz njega. I podržavala ga čak i kada je “bez pare i dinara” napustio posao. Ta njena podrška mu je davala vjetar u leđa.

“Imao sam 80 samostalnih izložbi. Još uvijek imam energiju i zadovoljstvo dok stvaram i to je nešto što se ne može uporediti ni sa čim - ni sa slavom, ni sa novcem. Ne možete ‘lupati’ po instrumentu i reći to je moj stil sviranja. Tako je i u slikarstvu. Morate znati tehniku, tehnologiju, jer opstati mnogo godina nije vještina. Važno je da vjerujete u sebe, da mnogo radite i da se kultivišete”.

Slike i u kolekciji Džeremija Ajronsa

Stanišićeve slike obišle su svijet i krase domove znanih i neznanih - Džeremija Ajronsa, Đorđa Balaševića, Mateje Kežmana, Dragana Džajića, Vlade Divca… Ipak, posebno je ponosan na slike koje su završile kod profesora Slobodana Sotirova.

“Na Svetom Stefanu sam imao izložbu kada mi je 15 minuta prije zatvaranja galerije prišao nepoznati čovjek i pitao me gdje sam završio akademiju. Kako mi je dosadlo da govorim da nijesam akademski slikar odgovorim: ‘U Pragu’. Čestita mi i kupi tri platna za 3.000 maraka. I predstavi se - prof. Slobodan Sotirov. Htio sam da mu vratim novac jer je to i tada i sada za mene bio veliki događaj”.

Priznaje da se dešavalo da sa nekih izložbi ni jedno platno ne vrati kući, poput izložbe kada je vlasnik očne klinike ‘Sveti vid’ iz Beograda, Sveto Dragović, kupio svaki njegov rad. Ljudima koji vole umjetnost, dive se njegovim radovima, a nemaju novac da iste priušte, sa zadovoljstvom poklanja slike.

Talentovane kćerke

“Ne zaboravite da pomenete i moje kćerke”, umjesto pozdrava kaže Stanišić.

Pa da ne zaboravim. Starija Iva je “povukla” na oca. Završila je Akademiju likovnih umjetnosti u Trebinju, u klasi profesora Marka Musovića, imala je pet samostalnih i učestvovala na većem broju kolektivnih izložbi i uskoro treba da magistrira. Mlađoj Maši ipak bolje “leže” jezici i sport. Igrala je košarku, bila reprezentativka Crne Gore, završila njemački jezik, na Filološkom fakultetu radi kao honorarni saradnik, i, kao sestra, treba da magistrira.

( Svetlana Mandić )