Miladinove cipele za tri sveca

U Manastirskoj ulici u Nikšiću nalazi se radnja poznatog obućara Miladina Cana Vučekovića, čovjeka koji je napravio cipele za mošti svetog Vasilija Ostroškog, svetog Stefana Piperskog i srpskog kralja Milutina.

“Najveća duševna sreća u poslu, ali i najveći strah, bilo je kada su me pozvali iz manastira Ostrog da za Svetog Vasilija Ostroškog uradim cipele. To je čast koja se rijetko dobija. Ima u Crnoj Gori mnogo kreativnijih, bolji i mlađih obućara od mene, ali, eto, ta čast je pripala meni”, priča za “Vijesti” obućar dok pokazuje fotografije cipela za ponos.

“Sjećam se kada sam otišao pod Ostrog da uzmem mjere moštima Sv. Vasilija. Drhtao sam jer ne pravim bilo kome cipele nego jednom svecu. Uradio sam ih za pet dana, a dok sam ih radio samo sam o njima mislio - kako da ih uradim a da negdje ne pogriješim, kako li će izgledati kada ih završim. Bilo je to u vrijeme kada su mošti presvlačene, a zatim iz Gornjeg manastira Ostrog nošene od Nikšića do Herecegovine, do manastira Tvrdoš. Monahinje iz manastira Župa su ih izvezle zlatnom niti”, priča majstor Cane dok objašnjava postupak pravljenja cipela koje se mogu vidjeti prilikom poklonjenja moštima Sv. Vasilija u Gornjem manastiru.

Nije kaže, prošla ni godina, a ista grupa kaluđera tražila je da uradi cipele za Sv. Stefana Piperskog čije mošti počivaju u manastiru Ćelija Piperska.

“Te cipele su najljepše ispale. Treće sam uradio za kralja Milutina, oca Stefana Dečanskog, čije mošti se nalaze u Sofiji, u crkvi Svete nedjelje. Sad mi je bio poznat proces, njih sam maltene rutinski uradio. Htjeli su da mi plate za svake cipele, ali nijesam dozvolio. Rekao sam im da nema veće sreće i nagrade nego što me zapalo da u mojoj obućarskoj karijeri napravim cipele za tri sveta čovjeka”, kaže obućar koji je prije pet decenija (15. oktobra 1965. godine) otvorio dućan, kako su tada zvali obućarske radnje.

Obućarski zanat je završio ne zato što je htio, nego zato što je morao. Iako veoma dobar đak morao je prihvatiti ponuđeni zanat jer od plate njegovog oca, nastavnika matematike, teško je mogla živjeti sedmočlana porodica. Miladinu je teško pao odlazak na obućarski zanat koji i nije bio toliko cijenjen, iako su, kako reče, tih godina zanatlije bile nosioci kulturnog života u Nikšiću. “Osjećao sam tugu. Teško pada čovjeku kada vidi školske drugove koji su po svemu bili gori od mene, a završili više. Teško pada kad te vrijeme i generacija pregaze. A to nijesam zaslužio”, iskren je sedamdesetdvogodišnji obućar.

Međutim, imao je sreće da su ga prihvatili veliki majstori i još veći ljudi i pomogli mu da zanat zavoli, ali i veoma uspješno savlada.

“Kada sam se vratio iz vojske, Šeko Jaganjac, divan čovjek, dobar majstor, pozvao me da radim kod njega i ponudio mi platu od 60 hiljada dinara, uz plaćeno osiguranje. To su bile skoro dvije plate moga oca. Trećeg mjeseca kaže mi da nije u redu da mi daje toliku platu kada zaradim više nego što mi plati. Bio sam iznenađen. Naredio mi je da uzem knjigu i upisujem sve što dnevno uradim i tog mjeseca zaradim 118 hiljada dinara. Ubrzo sam otvorio radnju”, priča majstor Cane.

Prve mokasinke napravio svojoj majci, zahvalan Blažu Šakotiću

Vučeković zahvalnost za zanat duguje Blažu Šakotiću, starom majstoru. “Najsretniji sam bio kada sam napravio prve cipele. Njih sam uradio majci. Bile su to lijepe braon mokasinke sa most petom koje je nosila samo u izuzetnim prilikama. Ja sam bio sretan, a i majci je bilo mnogo milo”, priča majstor Cane i dodaje da je posao sa razvojem industrije počeo da opada. Prestao je da pravi cipele, a okrenuo se popravkama. Posla je sve manje, ali njegova radnja zahvaljujući reputaciji, i kako ističe, prijateljima, opstaje.

“Radnju sam prepustio sinu koji odlično zna posao, ali i neće baš da radi. Teško je ovdje sjedjeti po čitav dan i čekati mušterije. Sada radim za njega. Blažo Šakotić mi je jednom prilikom rekao – ‘Sine, dokle god budeš mogao držati kašiku u ruci, drži čekić i bićeš živ’. Vodim se tim njegovim riječima. Naučio sam da budem u radnji, sa ljudima. Ne znam šta bih danas radio po pijaci, kafani, po parku. Nijesam ja za to”, priznaje obućar koji je bio planinar i član Gorske službe spasavanja.

Galerija

( Svetlana Mandić )