Zašto – NATO?

Hajde da počnemo od ranih osamdesetih i upita: da li je kome znano da je, Ex-Yu, tada 1983. nedvojbeno recentnoj, poprilično velikoj višenacinalnoj, pritom, u to vrijeme zavidno homogenoj državi na brdovitom - no, jedva deceniju kasnije, tragično trnovitom i (samo)ubojitom Balkanu, nuđen ulazak u EZ? U toj Zajednici je tada "obitavalo'" petnaestak, ponajviše u ekonomskom, pa i vojno odbrambenom smislu i privrednom „krvotoku'', gotovo amalgamski povezanih država. Jeste: dosta je lasno sada odgovoriti i pogoditi - mada je mnogim "nevjernim (čitajte: neznavenim i neupućenim) Tomama" to zanavijek bila i ostala politička udica i začkoljica „nekih faktora sa trulog Zapada'".

Dobro, a gdje i zašto je to tako bilo? Kada i ko je to odlučio da ostanemo tu đe jesmo uz oprost za pežorativan izraz: „u balkanskim političkim opancima“. U kojima se ne može ni usporenim korakom, a kamoli brzohodno pohrliti ka društvu demokratski, ekonomski, pa i kulturološki razvijenijih zemalja. Posebice u društvo sa bivšom Zapadnom Njemačkom u kojoj je u to vrijeme decenijama (dakako: agilnije nego iđe ođe) uveliko radilo na hiljade naših gastarbajtera - "Made from Montenegro“. Nota bene: Sa onima iz drugih ex-yu republika, u izgradnji najjače ekonomije kontinenta - bi(va)lo ih je barem desetak puta više! (Uzgred: kada je riječ o toj zemlji - sinu mi pomisao na, onomad do bola nezaboravnu scenu, kada na hiljade Njemaca u kordonu aplauzom (!) dočekaše genocidno najurenu, ubogu, od pješačenja iscpljenu i posrnulu masu sirijske migracione sirotinje. Tako masovan egzodus, podosta nalik onom drevnom izrailjskom pohodu ka Egiptu, novija istorija ne pamti!).

Za jedan, samo jedan glas

Za tvrdnju sa samog početka ovog traktata o, doduše vrlo diskretnom, ali, kako upućeni tvrde – decidnom pozivu Evropske ekonomske zajednice - za svjedoka uzimam relativno mladog i agilnog čovjeka, čelnika na dvije pozicije. Dakle, u crnogorskoj prosvjeti i jednom, zna se kojem, sportskom klubu koji, uzorno i uporno „hara“ evropskim ženskim rukometom. Ergo, on je, onomad u Budvi ustvrdio, a jeste mu za vjerovat’, da je u arhivskim spisima, na insistiranje tadašnjeg vrlo visokog funkcionera Savezne vlade – „biskao“, tražio i našao dokument: poziv da EEZ, (Evropskoj ekonomskoj zajednici) pristipi i jedna- jedina država sa istoka „starog kontinenta“. No, taj poziv su, jamačno oni najtvrdokorniji, odbili sa 1 (i slovima: jednim!) glasom protiv. Koji i kakav je to visoki forum to odlučio? Najbliža je istini pretpostavka da su to bili članovi tadašnjeg („rotirajućeg“) Predsjedništva SFRJ.

Da li je sada, (ne)suvislo postaviti pitanje: kakav bi ishod bio da je Tito poživio koju godinu više? Ako je suditi po onom simpatičnom vicu – metafori, kada je tokom vožnje, Josip Broz, na pitanje svog šofera: kuda ćemo produžiti, druže predsjedniče - Tito mu poluglasno rekao: „Bogamu, daj taj migavac na ljevo, ali, ipak - produži pravo!“. Mnogi sada, post mortum, Titu daju mnogo više za pravo nego što su to, tada, njegovi bliski saradnici mislili i činili. Uostalom, zar nije Kominterna 28. juna 1948. u Bukureštu, žestoko napala našeg „doživotnog Predsjednika“ zbog toga jer je, što javno što krišom, po „saznanju“ Kominterne - ne samo formalno flertovao - već opasno naginjao Zapadu i njihovoj „izrabljivačko-kapitalističkoj“, svakovrsno drugačijoj politici od naše“. (Demokrate bi cinično, mada s pravom, spočitali: Da...nimalo nalik sovjetskom, zapravo sibirskom receptu komunizma sa Staljinom na čelu).

Znam, udaljih se od teme. Ipak, kao barem mali alibi - zbog nekoliko „redova viška“- podsjetimo se pogledom na one tri potonje riječi u nadnaslovu. Tako se i naziva jedna nedavno osnovana NVO. To bi, zar ne, za nas bio bezbjedniji, očito, koliko-toliko blagougodniji put, pravac i stanovište. Valjda i ugodnije buduće boravište u mirnom i prijatnom okružju Evrope bez granica. (Da ne pominjem floskulu - mada ne baš daleku od istine – o onom „vječito tinjajućem buretu baruta u pođekojem kutku, nacionalno i politički, trusnog i nespokojnog Balkana“).

Emotivne i ine zablude i dileme

Dakako, „Zapadni put“ ne vodi kroz bespuće, bezakonje i beznađe. Znaju to dobro i oni koji su, poput autora ovih redova, negda strasno obožavali i recitovali Majakovskog i njegovu glasovitu poemu „L(ij)eva.“. Ali, istovremeno, obožavali sjajni film- mjuzikl „Na zapadu ništa novo“. Da ne pominjem i Ridov „Istočno od raja“. Jeste, možda, malo pretenciozan naslov, ali mister Kerol u tom nazivu i prosedeu filma, nije baš mnogo, možda i nimalo - omanuo... Stoga, zašto se ne nadati boljitku, kad je njima u to se decenijama uvjeravamo - njima, tamo na Zapadu, bolje nego nama. Zašto, dakle, ne prići k njma kad ćemo, fizički i geografski, ostati, svoji na svome, tu gdje jesmo. O našem suverenitetu, identitetu itd.- ne bih ovom prilikom. Iole upućeniji znaju pravi odgovor. Sad je u našem fokusu da ispunimo, logične i civilizacijski imperativne uslove da se, rastućom težnjom i prolaskom kroz „ filter evropskih uslova, poglavlja i zakona“ – stigne do cilja. E da bi se našli u sigurnom zaklonu – do tako nužnog višeg standarda, ekonomskog, ekološkog, kulturološkog ... Riječju: neophodno nužnom svakom savremenom homo-sapiensu. Sa svakoruko, makar lagano rastućom, edukativnijom - drugom i drugačijom - sviješću pa i savješću. I, naravno, metaforički iskazano, bez „političkih opanaka“ i ruralnih postupaka naše tvrdoglave isključivosti, u robovanju ponečem tvrdokornom, što, nažalost biva imanentnim našem mentalitetu – posebice kada su na „dnevnom redu“ naša razmišljanja, ponašanja i važne odluke o sadašnjosti i budućnosti. O bliskoj, pa i daljoj prošlosti - neka se pozabave istoričari. Jamačno, kompetentni, a ne estradno-mitingaško-violentni. Jer, ovdje i danas: riječ je o logičnoj percepciji i perspektivi onog što nas (d)očekuje - sjutra.

Uzgred, umni Latini poodavno rekoše, a Vujaklija je, na 828. stranici kapitalnog „Leksikona stranih riječi i izraza“ to zapisao: „Rispectus per essere respectabilis“.

Dabome: poštujmo da bismo bili poštovani! Uvažimo stvarnost i logiku - kao što su to, svojevremeno, kada je zapadna Evropa bila u embrionu svog, prvobitno samo ekonomskog ujedinjenja - učinili Njemci i Francuzi. Konkretno, njihove onovremene, (zapravo, sada već možemo ustvrditi - svevremene!) istorijske ličnosti, predsjednici Helmut Kol i Fransoa Miteran. Promptno su potisnuli u zaborav njihovo, makoliko silne i žestoke, neprijateljske borbene okršaje – poput Mažino u Prvom, Normandija (zajedno sa Amerikancima) i bitka za Pariz u Drugom svjetskom ratu. Uprkos takvim, užasno katastrofičnim (namjerni pleonazam!) sukobima dva, tada samo geografski – danas višeznačno - bliska susjeda...

Ergo, nastade i decenijama ostade primjerna i saglasna saradnja. Postala je recept i nauk mnogima koji robuju minulim vremenima i sukobima – pomno zureći u prizore i retrovizore prošlosti... Istorija jeste učiteljica života. Pa ipak, ingeniozni spisatelj (kadikad i Šoovski nadahnuti cinik) Miroslav Krleža u „Zastavama“ dodaje: ona (istorija) nerijetko, mnogima (p)ostaje zla maćeha, dakako zbog njihovog vječito i podozrivo sumnjičavog, krajnje nepragmatičnog rezonovanja. Kadikad i zbog kratkovidog i/ili (s)mutnog pogleda u budućnost, u mogućnost i realnost predviđanja onoga što nas tamo čeka.

I, da zaključimo - sa i o Njemcima i Francuzima: njihova višedecnijska uzorita saradnja i saglasje, neprikosnoveno iskreni, dakle - nikako politikantski i/ili slični licemjerni, već neophodni, u njihovom slučaju za mnoge poučni odnos i recept za uzajamni respekt, pa čak i sveukupni „raison d’ etre“- vaistinu je vrijedan, našeg i svačijeg, poštovanja...

Bratislav Kokolj, NVO „WEST WAY“ , Budva

Komunikacioni tim Savjeta za članstvo u NATO

( Bratislav Kokolj )