Beskrvni štrajk, ili: Školstvo je propalo

Štrajk prosvjetnih radnika odlična je vijest za sve sudionike obrazovnog procesa. Đaci dođu u školu, ali ako može, ne bi na nastavu i srca im radosno zaigraju kad zateknu prazne učionice. “Bravo! Tako se brani dostojanstvo struke”, kažu djeca ponosno.

Gotovo do jednoga, s izuzetkom tek nekolicine ulizica i štrebera, oni podržavaju svoje učitelje, pozdravljaju ih uzdignutim palcima, hrabre da ustraju na sindikalnim zahtjevima. “Budite snažni, ne popuštajte dušmanima!”, dovikuju štrajkašima mališani dokono pušeći cigarete na zidiću kod školske zgrade.

U kladionicu umjesto u razred

Dječja pravobraniteljica, istina, inzistira da se djeci ne uskraćuje njihovo Ustavom zajamčeno pravo na obrazovanje, ali ja sam dosta siguran da je ona to zaključila paušalno i na svoju ruku, bez konzultacija s najmlađima. Nijedan joj učenik, uvjeren sam, nije upao u kancelariju i gnjevno mahao Ustavom, pravdoljubivo zahtijevajući matematiku, engleski i blok sat likovnog odgoja.

Djevojčice i dječaci dobro su odgojeni i neće jogunasto tražiti svoja prava. Solidarno će pričekati dan ili dva, pet ili dvanaest, pa i cijeli mjesec ako treba, dok štrajk traje.

Potisnut će svoju neizrecivu želju za stjecanjem novih prirodoslovnih i jezičnih znanja za dobrobit svojih nastavnika i otići u obližnju sportsku kladionicu.

Štrajk prosvjetnih radnika odlična je vijest i za sportske kladionice koje su se lukavo rasporedile oko svih obrazovnih ustanova. Maloljetnicima je, istina, klađenje zabranjeno, ali službenici kladionice redovito se prevare. Mušterije im, tvrde, sa svojih stotinu trideset sedam, ili čak cijelih stotinu četrdeset centimetara visine djeluju vrlo odraslo.

Prvašići ih totalno zbune kad stave šešir i zalijepe lažne brkove. Jutros, u ponedjeljak, drugog dana štrajka, đaci su tako, umjesto na zemljopis i kemiju, u gomilama navalili u obližnje poslovnice Germanija sporta i Prve sportske kladionice, proučavati tipove druge talijanske lige, ne bi li makar udvostručili deset kuna koje im je mama dala za užinu, i nije uopće isključeno da su tu sreli kojega nastavnika, koji je došao staviti dvije - tri stotine na pobjedu Bayerna.

’Oće Mornar, ‘oće...

“Ima se, profesore, a? Pristao ministar Mornar na povišicu četiri posto?”, doviknuli su mu đaci razdragano. “Eh, kamo lijepe sreće”, odmahnuo im je profesor. “Ovo sam jučer dobio na Interu.” Tako opušteno i veselo prolazi sindikalna revolucija u školama da mnogi ustvari i ne znaju u kojoj je ona fazi, je li prestala ili još traje.

Neki se na zdravlje kunu kako nije ni počela. Čak i poslovično dobro obaviještene čistačice nesigurno slijegaju ramenima.

Što se njih tiče, štrajk je uspio već zbog toga što u školi nema žive duše i nijedno dijete nije u blatnjavim čizmicama prošlo preko svježe oribanog hodnika. Obrazovni se sustav u Hrvatskoj ugasio i zaustavio, ali to se baš ne primjećuje jer nam obrazovni sustav ni inače nije bogzna kako živahan.

Bezvoljni i obeshrabreni nastavnici, naviknuti na niske plaće kao magarad na batine, zatražili su besmislenih četiri posto povišice, ni sami vjerojatno ne shvaćajući što bi zapravo s time. Sa četiri posto nitko se od njih neće spasiti, ni bolje jesti, ni stanovati, ni odijevati, ni zabavljati ni putovati.

Tiho i mlitavo, baš...

Pa i sam je ministar znanosti i prosvjete, čini se, toga svjestan. Zna kako su ljudi poniženi pa ne bjesni i ne viče, kako poslodavci inače čine kad im se zaposlenici pobune zbog niskih plaća. Nema tu zaista pravog neprijateljstva. Sindikalni povjerenici tu se i tamo, doduše, kočoperno usprave i stanu prijetiti, ali samo zato što se to od njih očekuje. Tako im piše u scenariju.

Mimo njihovih neuvjerljivih ispada, sve prolazi mlako i tiho, bez nasilja i uvreda. I to, ako mene pitate, poraznije od ičega svjedoči kako nam je školstvo propalo. Mora vas zabrinuti da su nam nastavnici tako ubijeni u pojam, da pravo više ne znaju ni popizditi.

(Slobodna Dalmacija)

( Ante Tomić )