Kako se hajdučija upisala u istoriju književnosti

Ilija Vojvoda (? – posl. 1700)

Od drobnjačkog vojvode i minornog pisca Ilije, čiji su savremenici bili Molière, Calderón de la Barca, “dramaturg sholastike”, i Peirre Corneille, sačuvane su izvjesne stranice koje s ambivalentnim osjećanjem zovem književnost.

Hajdučka epistolarna književnost zasnovana, kao svaka dobra proza, na krvoločnoj komunikaciji krvnika i žrtve, ima svoje uporište u dobu koje je skiciralo duh Evrope: bilo je to “dugo” 17. stoljeće. Ton revolta kojim nam se Ilija Vojvoda, hajduk i pomalo pisac (pisac za ratnu nuždu), obraća s kraja stoljeća govori više o vezi retorike i pismenosti na Balkanu od svih ionako mršavih studija o književnosti toga doba neumjesno nazvanog “turskim”.

“Tursko” je bio samo dokle je bilo krvavo; “gotičko”, da se poslužim književnim terminom koji simbolično označava nešto okrutno, barbarsko, ali se intelektualni profil toga doba kod nas ipak uklapa u kontinentalnu istoriju ideja, kao, uostalom, i crkvenoslovenska pismenost u premorenu evropsku literaturu.

“Ovo doba je tuđe modernim socijalnim programima”, kaže Roman Jakobson o toj strašnoj eri, “i ne može biti razmatrano u drugim terminima osim u gotičkom. Budući da je to bio revolt, gotski poredak je sankcionisao pravo na revolt” (up. Semiotics of Art, The Massachusetts Institute of Technology, 1976, 177).

Hajdučka prepiska možda ne bi bila književnost kad se ne bi ticala krvi, zločina i horora. No, ona se toga tiče više nego ičega drugoga.

Sir George Clark, britanski istoričar ideja, kaže da je u čitavom 17. stoljeću prošlo jedva nekoliko uzastopnih godina bez rata. To hajdučka prepiska na relaciji sjever-jug, barem što se tiče raspoloživih dokumenata u arhivima CG, nedvojbeno potvrđuje intonacijom, atmosferom i svojom mutnom gotikom.

Hajdučki govor na balkanskom tlu shematizovan je u epici, ali su obje vladajuće književne kritike, i rojalistička (prva polovica 20. stoljeća) i marksistička (druga), zatajile pred očevidnošću: hajdučija se svojim turobnim epistolama ipak upisala u istoriju književnosti!

Ilija Vojvoda (ovo Vojvoda je njegova titula prečinjena u književno ime, inače je riječ o istoriji poznatom drobnjačkom glavaru Iliji Tomiću) u svojim pismima upućenim iz Drobnjaka kotorskim i mletačkim vlastima (prepiska sačuvana do 1700. g.) govori o krvavim događajima i njihovim političkim posljedicama.

Horor

Ima li pisca na ovom svijetu da u istoj epistoli, istim tonom, bez razlike i tenzije, piše o nekom ukradenom konju s jedne i, nakon dva retka, o ratu s Turcima na Kosovu sa druge strane - sa istom statusnom jednakošću ideja?

„Veće nemoj, gospodine, da ti zaludu pišemo, veće da vidimo kako ćeš nama tu sramotu požaliti, ha mi smo u sve to na tvoji službi, nego nam toga konja pošlji“ (Istorijski arhiv Kotor, UPM IX, 622-623).

„I da znaš za vojsku inparudoruvu (tako Ilija zove imperatora), posla Vrancez (tako on zove Francuze) četrest iljada vojske u pomoć čestitomu ćesaru, ha ima njegove sto iljada i to se sve stalo na Kosovo da ćera Turčina“ (ibid.).

U jednom ranije datiranom pismu on podnosi Mlečićima izvještaj o hororu s ambivalentnim zaključkom o svom pohodu:

„Učinismo dosta poštenja i popalismo dvore Čengića, i osjekosmo pet- šest turskijeh glavah...“

Iliji je već dosadno brojati dekapitovane protivnike:

„Nije dne ni časa kad se ne bijemo s Turci!“

Hajdučka prepiska, pisana na narodnom, slovinskom jeziku, jedno je od rijetkih svjetala pismenosti u tunelu tog stoljeća.

“Gotička tradicija uistinu je fascinantna”, kažu Bradford Morrow i Patrick McGrath u svojoj antotologiji The New Gothic (koristim španski prevod Los nuevos góticos, Ediciones Minotauro, Barcelona, 2000, 10). “Mnogo je činilaca doprinijelo njenom rođenju, uključujući teoriju da je ono strahobno i užasno legitiman izvor onog sublimiranog”. Epika koja planinskog čovjeka Iliju Vojvodu okružuje kao šuma ili nebo ima svoj vlastiti horor, ali je on shematizovan i redukovan na krupne zamahe, u širinu. Zemaljska proza strave i užasa, međutim, zahtijeva filigranski rad i sitniji vez horora sa instrumentarijem smrti.

Hajdučke epistole su interesantne kao alternativa eposu, kao kakvo istureno odjeljenje epske dijalektike mišljenja i djelanja - odjeljenje pismenosti. Ilija nam u tom svjetlu može biti bliži od same Ilijade.

Ovom minornom literati za života nije bilo suđeno da sazna ni šta je knjiga ni ko su njeni autori, već ga je piscem učinilo stoljeće smrti. Evropske nacije gradile su svoje institucije brzo kao na filmu, ali su njihova imena (bolnice, sudovi, ludnice, kasarne) stabilizovana sporo.

Gotičke konsekvence

Krvoproliće je bilo svakodnevna pojava, ali su atributi kojima ga mi danas shvatamo u našoj svijesti naviknutoj na okrutne institucije (vojska, policija, carina, ludnica) ušli u upotrebu tek kasnije. Zločin, kao uostalom i sama civilizacija, rađao se pred očima ljudi ali još nije imao institucioalno ime (sir George Clark bi plastično rekao: No one talked than about European civilization, and few about the seventeenth century: these phrases came into common use later and in consequence of changes in ideas).

Ilija Vojvoda, na svom balkanskom korneru nečega što će se tek mnogo kasnije zvati civilizacija, još uvijek smatra da su on i njegovi ljudi “počinili poštenje” kad su “popalili dvore Čengića” i “osjekli pet-šest turskijeh glavah”.

Ovaj hajduk u svom izvještaju o smrti ostavlja mogućnost da je žrtava bilo, recimo, od pet do deset, ali prema statistici zauzima ironijsku i paradoksalnu distancu. Ima li hajdučka prepiska književnu vrijednost?

Marksistička kritika je napravila grubi previd kad je ovaj diskurs svrstala u epiku, u tzv. “turska vremena”, čime se podriva ogroma uloga crkvene pismenosti u kriznim stoljećima (16, 17). Postmoderna, međutim, operiše gotičkom tradicijom kontinuirano i dosljedno, sa sviješću o snazi ovog žanra.

Engleski istoričar ideja Ian Gregson u svojoj studiji o postmoderni koristi termin gotičke konsekvence (Gothic consequences) na primjeru američke pjesnikinje Silvije Plath i njenog muža, pjesnika Teda Hugesa (up. Postmodern Literature, London, 2004, 46).

Strast prema analizi smrti dovela je i moju malenkost do krajnjih konsekvenci u pjesničkom tunelu od Crnojevića do Petrovića na planu evolucije ideja (changes in ideas).

Zločin i krv garantuju književno trajanje.

Gotičko zlo kruži oko nas, samo ga treba uhititi u paukovu mrežu književnosti.

Uz ovu prostu činjenicu proslavio se jedan Horace Walpole, Laurence Sterne, čija je duša poslije smrti diskretno prešla u nepoznato tijelo, E. A. Poe, Kurzio Malaparte i toliki drugi - da ne kažem najkrvaviji autor u istoriji, Shakespeare.

Najminornijem piscu tog nerva i vokacije na svijetu, nemarnom hroničaru smrti, Iliji Vojvodi, kom je dosadilo da broji svoje žrtve, slava je međutim izmakla više iz profanih nego suštinskih razloga.

( Gojko Čelebić )