Đorđe Pisarev: Stvarnost je uvijek neznana, iza granica

Đorđe Pisarev (1957), novosadski pripovijedač, romanopisac, esejista i kritičar, najskloniji je eksperimentu i jedan je od najradikalnijih pripadnika generacije takozvane mlade srpske proze sa početka 80-ih godina 20. vijeka, sa kojom se postmoderna definitivno ustoličila kao dominantna struja u savremenoj srpskoj prozi. Diplomirao je jugoslovensku i opštu knjizevnost na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Bio je glavni urednik časopisa “Polja”, urednik “Stava”, “Nedeljnog Dnevnika” i Srpskog književnog magazina.

Pisarev je objavio zbirke priča („Knjiga gospodara priča“, „Miki Šepard: Strašne priče“, „Poslanice iz Novog Jerusalima“, „Besmrtnici“ i „Velika očekivanja“), knjigu eseja “Pred vratima raja (topografija puste zemlje)”, romane: “Mimezis mimezis romana”, “Knjige naroda lutaka”, “Gotska priča”, “Kovčeg”, “Popisujuci imena stvari”, “Zavjera bliznakinja”, “Pod sjenkom zmaja”, „U srcu grada“, „Ponoć je u sobi uspomena“, „A ako umre pre nego što se probudi“, „Na stazi suza“, knjigu eseja „Pred vratima raja“.

Laureat je nagrada “Laza Kostić”, „Stevan Pešić“, „Karolj Sirmai“ nagrade za knjigu godine Društva književnika Vojvodine, te nagradu fondacije “Borislav Pekić”.

Novi roman Đorđa Pisareva „I noć se uvukla u njegovo srce“ (izdavač Agora) otkriva svijet paralelnih stvarnosti junaka Graba koji može biti jedan od pravih modela i za čitaočevo putovanje ezoterijskim prostorima, realitetima fantastike i fantastikom. Živjeći u dva života, u tzv. „realnom vremenu“ usred stvarnog Novog Sada i u alternativnoj stvarnosti parka, ovaj Grab pred nas, u višestruko ukodiranoj metafori „parkovskog“ svijeta, iznosi iskustva tragača za zemaljskim i za duhovnim blagom, i kreće na darvinovsko putovanje brodom naziva PraBigl ka Galapagosu, ka čudesima riječi i slova, tajanstvene tačke i lebdeće kule... Đorđe Pisarev je urednik kulture u novosadskom “Dnevniku” i živi u Novom Sadu odakle je i govorio za ART.

Kako je nastajao roman „I noć se uvukla u njegovo srce“?

- Godinama. Ali, sve je lako kada znaš (šta hoćeš). Naravno, sve je krenulo od citata iz Tolkina, koji je završio na naslovnoj korici...

Drugo, zato što je to trebala biti samo jedna duga novela, otprilike ona povijest koja se pojavljuje kao prvo poglavlje romana. No, bilo je to suviše jednostavno: pričica koja je nastala na već poznatu, viđenu temu - dva svijeta, dva psihijatra, ko je stvaran, ko ne, bla, bla, uostalom, mislim da ima i neki film, a da ne govorim o toj univerzalnoj modli kada je pripovijedačka umjetnost u pitanju. Baš zato, bio sam prisiljen da priči pružim neophodno pokriće, to jest logistiku, jer čitaoci, baš kao i sama ideja - priča, moraju biti ispoštovani. Naravno, odjednom se to pretvorilo u ogroman, samostalni univerzum, o mitskom, paralelnom svijetu koji je, nadam se, ipak bar složeniji i zahtjevniji nego što to u svojim djelima čine dobri pisci fantazi franšiza koje i ja, kao i mnogi, sa zadovoljstvom proždirem u dugim noćima bez sna, zadovoljavajući svoju čitalačku zavisnost i glad.

A prvo, zato što sam shvatio da je ovo idealna prilika da djelom otvorenim do kraja okončam, krunišem poetiku koja mi je bila načelo decenijama, da sve to, kreativno i slikovito, sahranim u jednoj prekrasnoj, raskošnoj eksploziji koja će mi, ako bog da, omogućiti da sljedeću knjigu počnem zaista „iz početka“, neopterećen nanosima pred i post znanja koje mi je, ni krivom ni dužnom, podarila postmoderna.

U vašem romanu „I noć se uvukla u njegovo srce“ dva psihijatra iz dva različita svijeta, od kojih jedan ne postoji, započinju dopisivanje. Šta ste zapravo htjeli da kažete ovim poigravanjem? Da je sve moguće?

- Ne samo da je moguće, već i jeste. Relativnost stvari i svijest zavise od trenutka a, kako je to davno ustvrdio kapetan Pikar, realni lik realnih “Zvjezdanih staza”, ne treba razmišljati suviše linearno. Život je mnogo složeniji od uobičajenog odlaska u supermarket gdje se na paletama nude opšte upakovane priče, a stvarnost je uvijek neznana, iza granica. Nekad dostupnih, nekad ne. A zar granice i ne služe zbog toga da bi se probijale, “last frontier”?

Globalizam nas je sve, navodno, izjednačio ali, iskreno sumnjam da je kafa koju popijete na Menhetnu i u Novom Sadu, identična, baš kao što sam siguran da su hot-dogovi i hamburgeri u Mekdonaldsu u bilo kom američkom gradiću, i oni koji pojedete u tom “istom” Mekdonaldsu negde u Africi, jednaki, iako se ta teza vrlo ozbiljno protura kao “standard”. Lažna verzija (potrošačkog) Raja, rekao bih. No, nijesmo ni mi “kuče od juče”: ni ne pomišljam da su staze ili vazduh u njujorškom Central parku bolji od onoga što meni može da ponudi Futoški park, koji se nalazi u mom komšiluku, i koji mi je, između ostalog, poslužio kao inicijalna kapisla za roman “I noć se uvukla u njegovo srce”. Baš kao što znam da Petrovaradinsku tvrđavu, koja je još jedna inspirativna nit za moj roman, ovaj globalizam nikako ne može “proizvesti” na svojoj teritoriji, bez obzira kojim parama raspolagali. Istorija se ne pravi, naknadno, niti kupuje, ona mora da se odživi.

Putovanje u ovom romanu ima posebno značenje. Koje biste vi istakli?

- Možda ono koje je sljedovalo junacima što su tako drsko, pod komandom Ahaba, proganjali Mobi Dika? Ili onom čudnovatom putovanju koje je zadesilo Gordona Pima? A putovanje junaka u „Srcu tame“ Konrada, ili, jednostavno, putovanje Tura Hajerdala na splavu Kon Tiki; ko će ga znati, možda je to i (samo) surogat Stivensonove potrage za zlatom... A kapetan Nemo: ufff! Prekrasno, nostalgično, ali i tužno putovanje slijedovalo je i junaku našeg savremenika, nobelovca Le Klezija u fascinantom romanu predivne atmosfere (i opisa) i, naravno, savršenog stila, „Tragalac za zlatom“.

Roman „I noć se uvukla u njegovo srce“ u sebi objedinjuje različite književne forme: pisma, hronike, pjesme, rječnik, esejističke zapise. Šta ih međusobno povezuje?

- Jednostavno: Park. Kao Univerzum. Kao Foknerova Joknapatofa. Engleska koju je osmislila Džejn Ostin. Tolkinov ili Martinov svijet. San petra Pana... Markes i Makondo, Štajnbek i Ulica sardina...

I u ovom romanu ostali ste vjerni postmodernizmu. Zašto?

- To što se, danas, uglavnom, naziva postmodernizmom, ja držim za surovi realizam. Svijet koji se raspao u sitne djelove, fragmente, treba povremeno prikupiti u male sisteme, da bi bio čitljiviji i jasniji. Te znake ja skupljam i sklapam ih u mini albume, bez ambicije da budem konačan i cjelovit. To je nemoguće. To bi bio Alef. A ja sam, tek, na tragu toga.

Često vaše knjige opisuju kao književni eksperiment, mada se meni čini da je to vaša slika svijeta. Koliko sam u pravu?

- Budite, bar na tren, realni: sagledajte, sa distance, koliko je to moguće, kako izgledaju vaši životi. Jednostavni, čisti, kontrolisani, bez trzavica, problema i konflikata? Sumnjam da je to moguće. Sretni ste ukoliko vam uspije da kontrolišete dnevni haos u kome egzistirate bar u toj mjeri da biste uspjeli da, bar na tren, odspavate koji sat i skupite snagu za nove Nevolje.

Život je haotičan, rastrzan, bez konkretnog, definitivnog plana, prepun fragmentarnih iznenađenja. Uostalom, sve se danas tako odvija: bez sistema kojim se da upravljati, bez sistema uopšte: znate li kada će stići bolest, plata, smrt, psovka komšije, napad huligana u mračnom sokaku, bankrot i trovanje hranom, negativna kritika za vašu novu knjigu? Ukoliko sve to posmatrate kao „Eksperiment: život“, onda je i moja proza „eksperimentalna“. I ne bi bilo loše da je ona to. Nažalost, prije svega po vas, po život, „slika sijeta“ jeste upravo takva kako je ja vidim i prikazujem, pa mogu s pravom da ustvrdim da sam, kao prozaista, zapravo zastupnik osviješćenog realizma.

Pratite li književna dešavanja na prostoru bivše Jugoslavije i kako vidite tu novonastalu književnost?

- Pratim, koliko je to moguće, književna dešavanja na prostoru planete. U tom kontekstu, potpuno mi je svejedno GDJE je djelo nastalo, mnogo mi je važnije KAKVO je, to jest koliko je uspješno i dobro, ili ne. A na tom tržištu, na sreću, baš kao u nekom prebogatom supermarketu, možete naći baš svašta, i to ne u lošem smislu. U pitanju je pijaca dobrih, a drugačijih, raznovrsnih stvari, i jedni pored drugih opstojavaju realisti i fantastičari, minimalisti i epski raspričani pisci. Možete uživati u majstorstvu kontrolisanog stiliste kakav je Bariko, u lucidnim idejama Nila Gejmena koji scenario za stripove piše kao romane, i obrnuto, tvoreći novi vid urbane bajke, raspjevanog Ruždija koji nama nepoznate svjetove, kulturu i religije pretvara u emblemske, univerzalne topose, Martina koji svoju franšizu na tragu Tolkina, ali transformisanu u mračni, mračni pseudo srednji vijek tranformiše u ubjedljivu, a nepostojeću, istoriju svijeta, pa fascinantna prozna istraživanja zaista neprikosvovenog i već spomenutog Le Klezija, da i ne govorim o Murakamiju, kome ni pečat savršenog bestseler pisca ne ugrožava fascinantnu auru majstora proze, pa Oster, Pamuk ili Barns. I uvijek poneki biser koji otkrivamo naknadno, nepoznato ostrvo do kojeg stižemo zahvaljujući naporima prevodioca i izdavača, pisaca koje nijesmo uspjeli ranije, kada je to trebalo da iščitamo, poput nekih knjiga Džona Barta ili Volasa...

Kakva se književnost danas piše u Novom Sadu i Vojvodini?

- Raznovrsna, definitivno. Kvalitetna i obećavajuća. Govorim, naravno, prije svega o proznom stvaralaštvu, koje je primarno u fokusu mojih zanimanja. Uz uvijek prisutnu opasnost da nekog od dobrih spisatelja jednostavno, previdim u datom trenutku, ipak mogu da pomenem neke od mojh vrlih kolega.

Nezaobilazan je Sava Damjanov, intelektualni šeret i beskompromisni tragalac za majstorskim tekstom u otvorenom djelu koje i samo sebe, svjesno, dovodi u sumnju

Na primer, Slobodana Tišmu i njegov „svijet malih stvari“ u dobro odabranoj autsajderskoj poziciji „jadnog“ ja - junaka. Tu je i intimna „prustizacija“ pseudomuzilovske orijentacije Franje Petrinovića, kao i odabrani plakatni, akcioni esejizam Lasla Blaškovića ili kontrolisana urbanizacija i lagodni intelektualizam Srđana V. Tešina. Miloš Latinović nastavlja sa citatnošću i liričnošću na tragu Crnjanskog, a jedan zreli pjesnik se preobukao i postao još bolji prozaista: mislim, naravno, na Ota Horvata. Nezaobilazan je Sava Damjanov, intelektualni šeret i beskompromisni tragalac za majstorskim tekstom u otvorenom djelu koje i samo sebe, svjesno, dovodi u sumnju. Kiberpanker sa (su)viškom znanja i informacija i jake imaginacije Ilija Bakić, iz Vršca u kome obitava i lucidni, minuciozni strateg, tragalac za smislom, Dragi Bugarčić... Subotičan Boško Krstić povremeno nas iznenadi malim proznim biserima na tragu Kiša, obnavljajući atmosferu srednje Evrope nostalgičnim (re)konstrukcijama iz sopstvenog, ali i čitalačkog iskustva, a stameni Miro Vuksanović i dalje pouzdano prti put na kreativnoj razmeđi klasičnog i modernog...

Ali, uvijek postoji neka zamka...

Šta predstavlja „Park“ u vašem romanu i „parkovska književnost“?

- Tvoj i moj život, tvoju i moju državu, tvoju i moju književnost? Uzmite kako vam drago i nećete pogriješiti. Važno je samo da imate vjere u doživljaje koji su vam ponuđeni, da shvatite da nema razlike između spoznajne ponude alternativnog i „stvarnog“. Opet, zar se nikad nijeste zapitali šta biste činili da vam se ponudi još jedna šansa, da u životu koji je dosegao plato, to jest životu koji je zasićen, obavljen, i nemate dalje, a morate da živite – otvori opcija da ga, u stanju u kakvom jeste, rastvori kompletna nova ponuda, novi obzori: krenuti još jednom, po novim pravilima! Moj junak se našao u takvoj situaciji ali, uvijek postoji neka kvaka, da ne kažem zamka...

( Vujica Ognjenović )