Nasilje nad zdravim razumom

U normalnim zemljama u kojima funkcionišu institucije, u kojima se uvažavaju ženska ljudska prava, u kojima se razumije što je demokratija i sloboda kao i nastojanje da se nasilje nad ženama (strukturno, sistemsko, ekonomsko, političko, kulturno, ulično, porodično) iskorijeni, zadovoljstvo bi bilo čuti predsjednika države da se zalaže da se ovaj najprisutniji i najobuhvatniji vid nasilja umanji. Nakon govora predsjednika Crne Gore u UN unižena su sva ovakva ozbiljna i iskrena nastojana u svijetu da se riješi problem neravnopravnosti. U Crnoj Gori, njegovom "posvećenošću", demonstriran je još jedan vid nasilja koji je ostatku svijeta manje poznat - nasilje nad zdravim razumom. Ova vrsta nasilja unižava ljudskost i humanost.

U Crnoj Gori od 1996. godine postoje ženske NVO koje sve vrijeme nastoje da iniciraju i kritički promišljaju promjene, kao i da daju konkretan doprinos na smanjenju nasilja nad ženama i unapređenju pravnog okvira. Postoje i institucionalni mehanizmi. Godine 2004. „Vlada Crne Gore štampala je prevod Pekinške deklaracije i platforme za akciju” (na nju se predsjednik u govoru poziva), tako da je bila dostupna svim instistucijama sistema koje su odgovorne za sprovođenje rodnih politika. Koliko puta se predsjednik pozvao u Crnoj Gori u javnom govoru na ovu Deklaraciju i pitao što je od toga za 11 godina realizovano. Ko je odgovoran? Koliko je sredstava iz budžeta Vlada opredijelila za ovu namjenu? Zašto ne funkcionišu ženske studije na Univerzitetu? Koliko je sredstava dato privatnim institucijama da bi fingirali emancipovanost? Zašto su ŽNVO u težoj finansijskoj situaciji nego 1996. godine? Koliko skloništa za žene ima u Crnoj Gori? Koliko novca se izdvaja iz budžeta za rodnu ravnopravnost u odnosu na nacionalne savjete i druge „savjete“? Koliko ženskih organizacija funkcioniše iz srdstava budžeta? Koliko institucioni mehanizmi uzimaju novca iz donacija?... To je samo mali broj pitanja na koji odgovor znamo.

Slobodna sam da procijenim da ni 40% od obećanog i obavezujućeg za ovaj period (preko 10 godina od dostupnosti Pekinške deklaracije) nije realizovano i da ova pitanja po vladajuću elitu i odgovorne u institucijama spadaju u kategoriju nevažnih i neozbiljnih osim kada se susreću sa predstavnicima međunarodnih institucija. Možda se i predsjednik države, kao i predsjednik Vlade, posvećeno bavi „mentalitetom“, pa će ovu situaciju objasniti, što uobičajeno rade, da žene u Crnoj Gori ne žele da se oslobode nasilja. Za 10 godina pravilnim političkim radom mijenjaju se ovi „mentaliteti“, a ako se nisu promijenili, onda je odgovorna vlast. Predsjednik ima čak i rješenja u skladu sa vlastitim neznanjem, kampanje podizanja svijeti, kao da smo na početku. Davno su ljudi na terenu te lekcije savladali, oni znaju, uprkos vašim nastojanjima da zasutavite proces da se svijest po ovom pitanju promijenila i da ste vi odgovorni ako nisu realizovani svi ciljevi deklaracija, rezolucija i nacionalnih akcionih planova.

Odbijam i osuđujem svaki govor bilo koga iz Crne Gore koji je doprinio da pozicija žena bude ovakva kakva jeste u Crnoj Gori (predsjednik je u dugom vladanju njegove partije, nezaobilazno, značajno doprinio). Ovo ne smiju dozvoliti ni muškarci, ni žene - da se mizerni politički poeni, radi očuvanja vlastite pozicije, sakupljaju preko plemenite ideje rodne ravnopravnosti. Žene u Crnoj Gori moraju odreći pravo bilo kome da se njihova teška pozicija konstantno zloupotrebljava ovakvim predstavljanjem u svijetu upravo od onih koji su do nje doveli. Ovo je opasno i po svijet, da oni koji projektuju nasilje nad ženama imaju mogućnost da tu grupu u međunarodnom govoru predstavljaju i "brane".

Do kada će stvarno bezdušni, neznaveni i pečobrazni imati pravo da govore u naše ime?

Autorka je psihološkinja

( Ljupka Kovačević )