Grad

Bio jednom jedan grad. Moj. Bila sam dođoška. I sada je grad. Kroz njega teče Miljacka. Dijeli ga na dvije polovine. Mostovi ga vezuju. Grad je u kotlini tako da ga jutrom i noću jesenje magle darivaju.

Negdje je moglo biti 17 i 30, nakon popodnevnih predavanja, magla je bila tako gusta da sam jedva razaznala da stojim na ulici i ispred mene trolejbus. Magla umije progutati grad i nas u njemu. Temperature umiju biti niske da ne poželiš da izađeš vani, sem kad moraš. Sjećam se da sam jednog jutra žureći na faks stigla i da je skala pokazivali -31 stepen. Spremno za vanredno stanje. Do podne se popela na -27. Osjećaš hladne obloge. Znalo se desiti da 1. maja osvane snijeg. U salon cipelama i svilenim čarapama, a snijeg pao do članka. Tako je i bilo jednog jutra pošto sam prethodno poslala svu zimsku garderobu kući. Umio je iznenaditi taj neki prečnik koji prolazi po onom geografska širina i dužina. Na Marin dvoru, Historijski muzej, Etnografski muzej, Filozofski fakultet i Republičko izvrsno vijeće.

I danas su tu, kolektivna sjećanja grada starije i novije istorije, politička institucija i obrazovna institucija... Rijeka saobraćaja s jedne strane. Gradska rijeka sa druge. I rijeka sjećanja tu negdje između. Mislila sam, iako s tugom, da se moj krug sa gradom zatvorio diplomiranjem i mojim odlaskom. U mislima sam bila tamo. To je bila jedna noga iskoračena prema njegovim pločnicima. Nekako sam sebi govorila da to nije sve ali... Za vrijeme opsade ljudi, ulica, trgova, rijeke, fasada, Katedrale, Hamam bara, Vijećnice, Čaršije, Skenderije, Miskinove, Markala, Otoke, Pofaliča, Grbavice... za vrijeme paljenja i uništavanja, rata u kojem smo rušili i ubijali ljude i moje prijateljie, sve je ipak bilo blizu. Mogla sam čuti vatru koja gori, i studen koja ledi. Stalno tu u glavi i duši. Nisam bila unutra, ali sam bila van tog paklenog kruga pokušavajući da pronađem snagu da se borim i dalje za sve njih.

Kada su pucnji i rušenje prestali, nekih desetak godina put me je odveo na staro mjesto. Bez greške su me stope odvele na svaki komadić mog sjećanja. Među one koji su moji ljudski krugovi. Nađoh se među prijateljima. Isplakasmo strah koji je godinama stolovao da se takav susret neće desiti nikada. Iskazah krivicu, stid i bol zbog odgovornosti koju imam jer je zlo došlo s one strane gdje sam rođena. Obnovili smo krug. Rekoh u sebi tada navijam za tebe uvijek gdje god da si, što god da si... Troje prijatelja je te noći šetalo Vilsonovim. Bilo je neosvijetljeno i nestvarno. Činilo se da nije baš sve isto. Prijateljstvo je konstanta. Ali mi je mirisalo na poznato. Tekst koji mu je posvećen sam napisala dok su ga rušili a završava se:

„Nikad neće provjeravati da li su zaista te noći bile tamo. Bile su sa njom u daljini i visini. Bile su sa njom na najbolji način. U životu. Bile su sa gradom za koga niko nije rekao da je grozan i da ga ne voli. Njih dvije su dio njenog života. Postoji ta istorija kvrgava i topla... zanimljiva i nejasna... ćutljiva i opasna... tiha i kričeća... One to znaju... dok se bude i misle ili kada ne misle jedna na drugu i treću. Otklon od svijeta u kojem se može spavati, biti, moći... Njoj je ovaj grad značio više nego bilo koji drugi. Mogle su čuti prskanje vode sa Šadrvana i Principove pucnje na Velikom mostu, tihi žamor iz Begove džamije. Uhvaćene za meki taft duše... visile su nad rozetom Katedrale i crtale u snijegu putanju kojim su krenule. A sve je mirisalo žutim dunjama. Nikad se ta noć neće završiti. Zbog te noći ostaće budna nad tim toplim dlanom. Moguće da je to dobitna kombinacija za dugovječnost i napredak. To je jedina noć u kojoj su Mjesec i zvijezde iza oblaka i zavjese od snijega treperile i rastjerivale zlo. Stalno. Kao na rođenju. Sve je mirisalo... Pamtim to svjetlucanje i tu tihu muziku razgovora, smijeh, suze i zagrljaje koji su te suze činili još toplijim. Njih tri predane i ozarene. Njena se priča lagano spustila na most. Sada je mogla da mu je ostavi. Sada je mogla njega da ponese. Sve je to predala Maloj rijeci. Mogla je mirno da ode.....” (Palimpsest ED).

Bile smo tri onda. Sada su ponovo tri. U novom krugu. Na mjestu gdje se završio jedan moj krug počinje novi za moju porodicu. Grad je opet u mojoj duši i glavi prisutan preko onog/ih koje volim tamo. Moja porodica je ponovo u gradu. To je već istorija moje porodice, druga generacija je gradu. Sada znam da ne postoje odlasci. Ni povratci. Postojim. Grad i ja. Dobra je to geografija, dobar je to krvotok. Jutra su maglovita. Te magle su mi prijatelji, taj prvi snijeg u sezoni ili tiho toplo predvečerje juna mjeseca uz obalu. Žamor u Dva ribara. Graciozna silute Jevrejske sinagoge i strogi profil Centralne pošte i Pravnog. Ljudi koje sam znala i koji mi dolaze iznova. Nostalgija me onda vukla na Miljacku da čujem vodu.

Danas umijem da sjedim na obali i zamišljam klupu na Vilsonovom. Ta se geografija prijateljstva pomiješala. Do obnavljanja ljubavi i prijateljstva tražila sam izvinjenje. Do strpljenja sam prepješačila dug i trnovit put. Do povjerenja takođe. Moj grad. Povezani smo podzemnim vodama i energijom koja je izvorna i zajednička. Prijatelji, grad i ja zajedno. Učinio me opet mekanom, umiješanom i zahvalanom. Vjerujem da će se Vanja uvući pod kožu gradu i on njemu. Otresi se sopstvene gordosti. Ćudljiv je moraš ga usvojiti. Vjerujem u moju povezanost sa svim molekulima vazduha, vode, tla i kamena tu.

Na pitanje: Gdje je Sarajevo? Odgovor je: tamo gdje je i bilo: u mom srcu.

Autorka je psihološkinja

( Ervina Dabižinović )