Bunim se zbog sebe

U septembru ljeta Gospodnjeg 2015. bio sam i jesam na protestima u Podgorici. Prisustvujem na protestima iz vrlo ličnih razloga, a ne zbog toga što to od mene traže opozicioni lideri. Izlazim na ulicu ispred Skupštine Crne Gore jer nijesam ni četnik ni bundžija, kako to o meni piše u svojoj političkoj procjeni jedan bivši direktor škole. Nisam ni protivnik države kako to opet napisa drugi politički procjenitelj. Kao što rekoh, izlazim na protest i izlaziću iz vrlo ličnih razloga jer sam nezadovoljan svojim položajem u CG društvu. Moj modus vivendi nije da opravdanja za lični kukavičluk tražim u slabostima opozicionih partija, niti da čekam novog političkog mesiju koji će otjerati Mila. Ne.

Smatram da je moje nezadovoljstvo dovoljan i opravdan razlog mog protesta i, u krajnjem slučaju, pobune mene kao građanina. U prenesenom značenju, pokreće me spoznaja da su moje društvo i država u kandžama neoliberalnog prostačkog sistema koje mi, kao profesoru istorije, ima obrise feudalnih društava.

Nezadovoljan sam jer živim u društvu u kome pokušavaju da mi kao normalnu prikažu pojavu da djeca političara nasljeđuje svoje očeve na političkim i ekonomskim položajima u državi. Izvinite, ali tako gruba pojava nepotizma i zloupotrebe države Crne Gore dovoljan je razlog da ne ćutim i da se pobunim. Kao što je razlog moje pobune, visok do neba, i izjava Mila Đukanovića da ćemo ulaskom u NATO ući u civilizovane zemlje i da napuštamo balkanski civilizacijski krug. Nije li ovo čista glupost?

Protestovaću i dalje i zbog hiljada radnika koji su ostali bez posla, jer su im radna mjesta „uspješno“ privatizovana a ljudi su na ulici. Protestujem zbog onih radnika koji i dalje rade za mizerne plate i koji kada su bolesni moraju da se dogovaraju sa poslodavcima kada i kako će se liječiti. Pogledajte KAP ako meni ne vjerujete.

Posebno naglašavam dva primjera iz sindikalne prakse, koji su po mom mišljenju vrh ledenog brijega. Primjer prvi: U jednom podgoričkom kolektivu menandžment je ukinuo novčani dodatak na otežane uslove rada u toj ustanovi. Umjesto dodatka menadžment je uveo mogućnost prekovremenog rada, to jest paušala. Šta se desilo u tom kolektivu? Radnci se međusobno svađaju ko će više da radi prekovremeno da bi primili isto novca koliko su imali ranije prije ukidanja novčanog dodatka. Umjesto da su se radnici izborili da im se vrati oteto pravo, oni su i dušu prodali poslodavcu. Primjer drugi: Svi mi sredovječni građani Crne Gore usrdno se molimo za zdravlje naših roditelja. Njihove penzije su naše slamke spasa koje nam omogućavaju preživljavanje. Te roditeljske penzije i njihovi stanovi i kuće u kojima stanujemo naš su jedini oslonac kada su naše plate nedovoljne ili ih uopšte nemamo i kada nemamo stanove i kuće i ne možemo da ih kupimo. Kada se nijesmo snašli i pronašli u Milovim očima, kao On i njegovi puleni i njihova djeca. Znam za puno ovakvih primjera.

Zbog ovih sam primjera bio i biću na svim protestima. Moji su razlozi jednostavni i vrlo svakodnevni. Ne bunim se ni zbog Andrije ni zbog Meda, njima svaka čast, jer me i ne interesuju mnogo. Buniću se sjutra i protiv njih. Nikakav problem. Bunim se zbog sebe, jer želim da bude bolje meni i mojoj porodici. Jednostavno zar ne?

( Slobodan Savović )