Rodžer Voters pravi film, novi album, kuva na TV-u
Pomisao da ću stajati pred 80 10-godišnjaka je bila užasavajuća
Na pitanje "Gardijana" o njegovom novom filmu, četvrtom i najuspješnijem pokušaju Rodžera Votersa da konceptualni album Pink Floyda "The Wall" iz 1979. prenese na veliko platno, jedan od osnivača kultne grupe odgovara objašnjavajući zašto više ne čita ovaj britanski list.
"Kad sam radio 'The Wall' u Berlinu 1990, objavili su veliku fotografiju, preko pola strane, bez članka, ispod koje je pisalo 'Sinoć je Pink Floyd odsvirao svoj album 'The Wall' u Berlinu i zvuk je bio užasan. U tom trenutku sam pomislio - je*ite se, nikad više neću uzeti te novine u ruke", priča muzičar.
Ovo je upravo ono na što smo navikli od Rodžera Votersa u intervjuima. Uvijek je bio jedna od najneprijatnijih rok zvijezda. Poznat je i po često odbrambrenom stavu, koji mnogi ne bi očekivali od nekoga ko je prodao više od 250 miliona albuma. Uvijek traži način da potcijeni sebe, kao kada kaže da on nije bio glavni kreativac u bendu nakon smrti Sida Bareta 1968. ili da njegova solo karijera nije na nivou ostalih kolega iz Pink Floyda.
Od njegovog publiciste dobićete upozorenje da ga ne pitate samo jednu stvar. Upozorenje dolazi u vidu priče o novinaru koji je počeo intervju ovim riječima: "Prijatelj me je zamolio da vas pitam da li će se Pink Floyd ikada ponovo okupiti". Voters je odgovorio: "Reci prijatelju da odje*e".
Rodžers ipak u 72. godini života odiše zdravljem i zadovoljstvom. Na njegovom web sajtu, pored podrške Palestini, stoji i video u kojem muzičar sa zadovoljstvom učestvuje u kulinarskoj emisiji na TV-u.
"Tokom godina sam shvatio koliko imam sreće što ljudi vole ono što sam radio. Srećan sam kad dođem negdje i zasviram svoje pjesme. Mislim da to nisam shvatao sve do 1999. Don Henli me je pitao da održim humanitarni koncert u Los Anđelesu. Tamo je bilo šest hiljada ljudi, a ja sam izašao na binu i osjetio talas ljubavi iz publike. I pomislio - je*ote, nije ovo loše", ističe muzičar.
Ali je nevjerovatna pomisao da je shvatio da ga ljudi vole tek poslije 35 godina karijere.
"Ozbiljan sam! Mislim da je to bila prelomna tačka za mene. Pomislio sam - znaš što, možda ću opet ići na turneje. Jer volim ovo, ovo je sjajno", dodaje Voters.
Upravo ovu poentu podvlači njegov novi film koji sadrži snimke Votersa kako posjećuje komemoraciju posvećenu njegovom ocu koji je poginuo u Italiji tokom Drugog svjetskog rata, snimke njegove svjetske turneje koja je trajala od 2010. do 2013, turneje od koje je zaradio više novca nego bilo koji drugi solo muzičar. Voters kaže da najviše uživa na koncertima.
"Stekao sam samopouzdanje, mnogo mi je sada udobnije na bini", priča on.
Smatra da to ima veze sa jednim događajem iz prošlosti. Prije par godina Voters je zamoljen da govori pred učenicima u školi njegovog sina Harija.
"To je najstrašnija stvar koju sam ikada radio. Sama pomisao da ću stajati pred osamdeset 10-godišnjaka je bila užasavajuća. Ozbiljan sam. Nisam mogao da spavam sedmicama. Nisam mogao da smislim što da radim.
Bilo je zaista čudno, nisam mogao da shvatim zašto sam tako uplašen. To je bilo nešto sa čim sam morao da se suočim i nekako sam to prevazišao. Ne znam što se desilo, ali se desilo - nešto iznutra", objašnjava muzičar.
Dekonstrukcija ideje da je socijalizam izgubio od kapitala
Voters će se uskoro naći i u studiju. On je otkrio da radi na novom solo albumu, prvo od izdanja "Amused to Death" iz 1992. Kao i "The Final Cut", u pitanju je još jedan konceptualni album o ratu, ali kako Voters ističe - o tome piše još od 1968.
"Jedna od prvih pjesama koje sam napisao je 'Corporal Clegg' (desetar Kleg). Uvijek sam bio naklonjen toj socijalističkoj, humanističkoj ideji da mora da postoji bolji način da se riješi to. Moramo početi da dekonstruišemo ideju da je nekako socijalizam izgubio, a kapitalizam pobijedio i da je slobodno tržište odgovor na sve i da će se sve srediti samo od sebe i svi će živjeti srećno do kraja života. Ne, to se neće desiti, stvari ne funkcionišu tako", uvjeren je on.
Jedna od pjesama koja će možda završiti na albumu, a možda i neće je protestna, kaže muzičar.
"U njoj poručuje da ako si jedan od onih koji voli Pink Floyd, ali ne voli moje političke stavove - možeš da odje*eš", ističe Voters kroz smijeh.
( Stefan Strugar )