Crnogorski oskar

Top Volley i Crnogorski oskar su dragulji savremene Crne Gore i nikako nismo smjeli dozvoliti da oni nestanu. Nego, sudba kleta je tako udesila, pa sad možemo samo da žalimo za ovim produktima našeg kolektivnog duha.

Čist dokaz neobuzdane megalomanije u kombinaciji sa provincijalnim duhom iznjedrio je manifestaciju Crnogorski oskar, koja se održavala shodno svojim afinitetima u hotelu Splendid.

Oskara su dobili pjevači, glumci, premijeri, državnici, severine, pa čak i oni koji se nisu nadali, nisu čak ni priželjkivali oskar, a dobili su ga, silom (ne)prilika. Tako je jedan od tih predivnih kvazi-oskara završio u jednom podgoričkom pabu, na polici međ kriglama. Tu mu je bilo mjesto, a to je bio ironičan poklon pabu od benda koji je ni kriv ni dužan dobio oskar za muzička pregnuća. Veza Crnogorskog oskara i „onog“ oskara jeste samo u obliku, što je ipak neoprostivo, kao i sama nagrada, jer jedino se može opravdati konotacija i imitacija u slučajevima kao kad to zaista ima smisla, kao na primjer što spomenik poginulim dobrovoljcima „Lovćenska vila“ treba i mora da podsjeća na Kip slobode.

Međutim, što drugi ne mogu, to možemo mi, i što drugi ne dozvoljavaju, mi preko noći odobrimo. Tako smo postali utočište raznim šinavatrama, depardjeima i raznim svjetskim bitangama. Jedino što je nama bilo bitno jeste da je bankovni račun „debeo“ i nudimo sigurnu luku glumeći mi(l)opiju.

Lakomi smo i laki na državljanstva, desi se da častimo odjednom, skoro pa iznenada i po principu „jedan poziv menja sve“. Iako je postojao Crnogorski oskar, iako postoji zvanična dodjela oskara u Americi, ni od jednog ni od drugog do sad nismo imali koristi. Valjda zato što po principu autorasizma ne vrednujemo dovoljno svoje, prije svega ne ulažemo u kinematografiju koliko bi trebalo, i kad ulažemo, novac obično ide onim poslušnima koji bi trebalo da se trude da od govana pitu naprave, a oni učine sasvim suprotno. Trebalo bi da se „oskar“ zasluži ulaganjem i njegovanjem kinematografije, a ne pecanjem sa strane.

Nije ni čudo što se interesuju razni reagionalni kulturni pregaoci za Crnu Goru. Naravno da se interesuju kad imaju interes, vidjevši da postoji država idealna da se izmuze, i da na kraju kaže hvala. Tako i mora biti kad je već dugo neko u Crnoj Gori stavio šapu na kulturu, ili bolje reći, boksersku rukavicu.

( Đuro Radosavović )