Momir i njegova knjiga

Prijatelj scenograf pričao mi je da ne može naći nečiji nov stan koji može upotrijebiti za snimanja spota ili filma. Problem je što novi stanovi, ti dupleksi sa ogromnim terasama i posebnim sobama za garderobu, teško da imaju nekoliko knjiga na preko 150 kvadrata.

Iako prelijep i raskošan, takav stan je neupotrebljiv za snimanje, jer ako nema knjiga, bezličan je, a zna se, najlakše je nešto zaključiti o osobi ako bacite pogled na biblioteku. U stanovima naših skorojevića može se vidjeti da se ništa ne može uvidjeti. Osim možda praznina duha.

Jedna od najupečatljivijih izjava Momira Bulatovića koje se mogu naći na youtube-u jeste ona kad govori o 14. sjednici, odnosno poslednjoj sjednici KPJ. Komentariše Momir sjednicu iz vremena kad se raspadala Jugoslavija, svi predsjednici republika govore o gorućim temama, samo Momir zamišljeno priča o sreći njegovih roditelja što su bili u prilici da vide njega mladog kako sjedi sa tako važnim ljudima. Vidjeli su roditelji sina na televiziji, sin je pametan i mlad. To je vječita percepcija medijski nezrele nacije, suštinu pojave pojede suština objave, zamišljena tetka ili rođak diktira ono što će biti izrečeno, jer oni su idealni gledaoci tog televizora.

Momir Bulatović objavio je nedavno novu knjigu u izdanju Lagune. Knjiga nosi sasvim intrigantan naslov: Nevidljivi lanci. Mada se Momir dokazao kao dobar kovač naslova, jer jedna od njegovih starijih knjiga nosi mnogo dobar naziv Pravila ćutanja. Ono što je zanimljivije od svih naslova jeste nova kratka forma koju uvodi izdavač Laguna, a to je da objavljuje kratke intervjue i utiske pisaca na youtube-u. Između ostalih je tu i Momir koji prije svega pominje Terija Pračeta kao velikog pisca svog djetinstva i odrastanja. Da, nekome će zvučati čudno da Momir kog su zvali Slobovim privjeskom, da Momir koji je izgubio izbore od Mila u doba kad su ljudi tvrdili da glasaju za Mila birajući manje zlo (što bi sad nakon toliko godina rekli o svom izboru?!) da upravo on ističe dobrog Terija Pračeta kao jednog od omiljenih. Poznajući mnogo ljudi koji ako imaju jednu Pračetovu knjigu imaju i sve ostale, zasigurno mogu reći da loši ljudi ne čitaju Pračeta. Makar ga ne čitaju ljudi kojima iole nedostaje imaginacije. Momir ga je čitao i volio i to ponosno ističe.

Druga knjiga koju navodi Momir Bulatović je Čovjek po imenu Uve Fredrika Bakmana. Ko je čitao Bakmanovu knjigu, ili makar gledao film rađen po knjizi, svjestan je značaja i težine tog velikog djela. Momir navodi baš tu knjigu i kaže da je to nešto „najtoplije što govori da smo svi iste duše bez obzira na to da li smo iz Japana ili smo iz Švedske“. Momir je možda u politici pravio pogrešne poteze i nije dobro prošao, ali zasigurno nije loš čovjek. I ima ukusa za književnost.

Ono što je poražavajuće, jeste da naši političari danas sve manje čitaju a sve više pišu. Iako će svi odreda reći da ne ispuštaju knjigu iz ruku, njihov govor ih odaje.

Kad bi naši novi političari iščitali makar ova dva pisca koje je kao najdraže naveo Momir, naš parlament bi ubrzo postao mnogo bolje mjesto. Osjetno. Ali neće, njima je dalek Čovjek po imenu Uve. Dalek i hladan za njih. Na kraju pomislim na Milov stan i pokušam zamisliti njegovu biblioteku. Ne ide. Nikako. Nema te imaginacije koja može zamisliti “te” knjige koje je Milo pročitao (a da mu ih nisu sažvakali i pasirali savjetnici).

( Đuro Radosavović )