Nismo znali, nismo se nadali

Šta reći (a ne opsovati) nakon najnovijeg primjera devastacije, ovog puta dijela korita rijeke Tare, preko koje će prolaziti trasa budućeg auto puta, iz milošte prozvanog „Od niđe za niđe“. Ništa, osim ono po ko zna koji put, i jopet, „a nismo znali, nismo se nadali“. Bojim se da će nas prozvati po Evropi: a to su oni zapadni Balkanci „nismo znali, nismo se nadali“.

Siguran sam da će svi oni koji su bili nadležni i odgovorni da do ove katastrofe ne dođe reći: „To nije bio naš posao, Kinezi su krivi“. A čija je odgovornost kašnjenje završetka dionice auto puta od svega 42 kilometra od najmanje godinu dana? Pa da je 400 km mnogo je, a ne četrdes’. U redu, reći će neko, to i nije toliko strašno, jer će se bar dodatno naplatiti izvođači radova, za cijelu godinu. A to što će država platiti koju stotinu miliona više, uključujući i onu zaboravljenu petlju, nema veze, nećemo sitničarit’. A biće tu još „završnih radova“, van plana i projekta, koji se još ne pominju, ne treba sumnjati u to. Ipak, nameće se zaključak da je glavni problem ovog društva upravo nedostatak odgovornosti. Ili se ne zna ko je odgovoran za nešto, ili i kad se zna, uglavnom nema sankcija, već se izmišlja neka viša sila, desilo se, što ćemo sad...

A zašto je to tako, neko bi morao (konačno) da postavi pitanje. Ako već hoćemo da budemo ravnopravni član Evropske unije moramo znati zašto nam se u kontinuitetu dešavaju „pehovi“ koji nisu baš česti i karakteristični u razvijenim državama EU.

Činjenica je da sistem ne funkcioniše u nekom segmentu, ali zašto ne funkcioniše? Po mom mišljenju, glavni razlog nefunkcionisanja je što na ključnim, odgovornim pozicijama nisu stručni ljudi, sa rezultatima i postignućima, već uglavnom politički predstavnici, i uglavnom bez stručnosti i rezultata. I naravno da će takvi nastojati da diskvalifikuju i udalje od sebe sve koji znaju i umiju, umjesto da je suprotno, da ih koriste. Problem je što vlast, pozicija, funkcija, takva kakva je, ima moć, a moć ne priznaje stručnost. Jer kad bi je priznala, priznala bi i svoju nemoć, a to nikad neće učiniti.

Šta onda činiti u tim uslovima? Vlast se, da bi opstala i funkcionisala, mora oslanjati na podobne i poslušne. A ako ti ljudi imaju kakvu stručnost i znanje, a prije svega osjećaj za odgovornost, dobro jes’, ako ne nikom ništa. I tako u krug, u nedogled.

Fenomen je u svemu ovome to što građani, narod, većinom doživljavaju sva ova dešavanja kao manje-više normalna, da se ne može drugačije i bolje od toga. Umjesto da postoji entuzijazam, elan, da se uvijek može više i bolje, narod kao da je izgubio vjeru u to bolje sjutra, u bilo kakvu promjenu na bolje. Valjda će bolje doći, samo od sebe, kad jednog dana uđemo u Evropsku uniju, biće da je posljednja i jedina nada. A onda i slijedi zaključak: ne samo da svaki narod zaslužuje vlast koju ima, nego da je i bogom dana za taj narod: i Nijemci, Amerikanci, Rusi, pa i mi. I treba razumjeti naš narod. Dobar dio njega, recimo, i danas doživljava filmove Živka Nikolića kao ruženje sopstvneog naroda i istorije, ne kao neko umjetničko ostvarenje. Onaj isti narod koji se i danas, i sve više, raspravlja oko crkve, zastave, oko partizana i četnika, izdajnika, 1918...

A kakav se utisak ostavlja Evropljanima, svijetu, pita li se ko? Hej, pa vi nemate još konsenzus, ni oko čega skoro, ne znate ili ne možete da se složite oko istine, samo što se niste pobili... a tražite da vas primimo u Evropu! Da, ali bar imamo „faktor mira i stabilnosti“, evo skoro 30 godina, to nam ne mogu poreći.

A kad iz Evrope, njeni predstavnici, pitaju naše predstavnike na vlasti, konkretno oko nečega, zašto ovo, kako, odgovor je gotovo uvijek: a mi smo mali, ne možemo mi, nemamo taj kapacitet... Ili samo spuste pogled, bez argumenata i odgovora, kao prije neki dan, pred austrijskim kancelarom u Bečićima.

Gotovo 50.00, uglavnom mladih, ljudi napustilo je Crnu Goru posljednjih (ne znam koliko) godina. Otjerali su ih ovi politički-partijski, podobni i poslušni, kojima je prelijepo ovako i ne bi ništa da se mijenja, narednih 100 godina. Otišli su jer su izgubili nadu i vjeru, nisu vidjeli perspektivu i nisu bili zaštićeni, i kad su radili nešto korisno, nešto dobro... štetočine bi skoro uvijek pokvarile, obesmislile. Iseljavanja će tek uslijediti, nema sumnje, kada Crna Gora postane članica EU i kada njeni građani dobiju mogućnost za zaposlenje u članicama EU.

Ova država, njena vlast, trebalo je već da počne da pravi strategiju na temu: Šta poslije? Kada se završi to parče autoputa i kada presahnu investicije. Ko će onda da pumpa rast bruto društvenog proizvoda? Ako svjetska ekonomija ne sklizne u recesiju (najave do kraja 2019.), pa nas to spasi: „mi smo htjeli, ali ne zavisi od nas, do svijeta je“. Ili to ili „nismo znali, nismo se nadali“. Treće nema.

( Goran Đukanović )