Klerikalna dramaturgija

Trajuća javna rasprava o Nacrtu zakona o slobodi vjeroispovjesti potvrdila je mnogo toga. Konfliktni perpetuum mobile okreće ko zna koji krug, a ista igra, sa identičnim akterima, ima drugo ime. I u ovoj političkoj drami kreira se još jedna janusovska scena naše zbilje. Kao po tekstu Andrićeve Proklete avlije, iznova se pojavljuju dvije Crne Gore. Strane među kojima nema i ne može biti ni pravog dodira, ni mogućnosti sporazuma. Pokušavaju se stvoriti dva strašna svijeta osuđena na vječni rat u hiljadu oblika. A zapravo, između njih nalaze se oni koji prepoznaju još jednu namjensku farsu. Slobodnim građanima očigledno je da nekadašnji, izvorni saveznici Slobodana Miloševića, DPS i SPC, u pojačanom sastavu sa ostalim vjerskim zajednicima i rezervama iz redova nacionalnih partija i predstavnika savjeta manjinskih naroda, odigravaju još jedan duel.

Ovaj iznuđeni sukob, koji rješava posljednje statusno pitanje sa identitetskim predznakom, ima svoje institucionalno lice i antigrađansko naličje. Ima i realnu neminovnost zbog zaokruživanja određene EU integracione faze, ali i skrivenu namjeru.

Pođimo redom! Iako balkanski koncept pravoslavlja, katoličanstva i islama od 90-ih godina do današnjice dominantno ne karakterišu nove forme vjerskog podučavanja, evidentno je da su ove vjerske zajednice doživjele transformaciju. Nakon svoje mortalne faze u socrealizmu, one su početkom ex-Yu krize, uz namjenski podsticaj tadašnjih nacionalnih vrhuški, otpočele svoju još trajuću društvenu ulogu. Njihovo nekontrolisano bogaćenje i odsustvo pravne odgovornosti uslovili su politički uticaj kojeg svi lokalni lideri ili racionalno uvažavaju ili žele da prigrabe.

Tačno je da ne postoji duhovna metrika, ali je indikativno da se u javnom djelovanju vjerske zajednice sa prostora Crne Gore prepoznaju po otvorenom etnofiletizmu, brojnim pogrdnim političkim komentarima, neosnovanim kritikama na slobodu izražavanja mišljenja, mega građevinskim poduhvatima i učestalim samovlašćem. U ovom posljednjem, izbjegavanju redovnih pravnih procedura, dominira bespravna gradnja, otuđivanje i iznošenje artefakata van zemlje, nestručna i nedozvoljena sanacija kulturno-istorijske baštine, samovlasno pribavljanje prava korišćenja objekata i državne imovine, nenamjensko korišćenje odobrenih budžetskih sredstava, izbjegavanje poreskih obaveza i nepoštovanje fiskalnih propisa. Indikativne su i vanprotokolarne, česte posjete diplomatskih predstavnika i političkih lidera iz regiona vjerskim poglavarima, kao i njihova učešća na vjerskim svjetkovinama. Čak više, određene lokalne samouprave uoči održavanja svojih javnih manifestacija imaju konsultacije sa vjerskim predstavnicima. Zbog ovog i ne treba da čudi što su predstavnici nacionalnih partija, iz vlasti i opozicije, pripomognuti svojim sunarodnicima iz manjinskih savjeta, ovih dana prosto prepričavali, a pojedini i izbanalizovali, ionako nekonstruktivne prijedloge vjerskih zajednica.

Shodno navedenom, očigledno je da odnos vjerskih zajednica prema otvorenim društvenim pitanjima ( npr. javnoj kritici, humanitarnom radu, obrazovanju, zdrastvenoj zaštiti i dr. ) i javnim dobrima (npr. kulturnoj i prirodnoj baštini) ne može biti van odredbi Ustava Crne Gore i zakona, odnosno njihovo javno djelovanje mora podlijegati institucionalnoj kontroli, tj. odlučivanju upravnih i pravosudnih organa.

Određivanje djelokruga poslova vjerskih zajednica, koje mogu obavljati samostalno ili uz saglasnost organa javne uprave (državne uprave i lokalne samouprave ), česta je praksa u EU i zna biti određena sa više propisa.

Poseban aspekt treba da predstavlja odnos nadležnih državnih organa prema unutrašnjoj organizaciji vjerskih zajednica (npr. teritorijalna organizacija, izbor ili imenovanje vjerskih velikodostojnika, uticaj na rješavanje unutrašnjih sporova i sl.), jer svaka od njih predstavlja sui generis tvorevinu. Polazna osnova treba da bude poštovanje autonomije vjerske zajednice, pri čemu se od nje treba zahtjevati da svoje unutrašnje odnose uređuje nezavisno od spoljnih uticaja (mogu biti takstativno navedeni) i da svojim djelovanjem ne dovodi u pitanje državne interese određene odredbama Ustava i važećih propisa.

Ovakav pristup poznat je u uporednoj praksi i posebno se primjenjuje u slučajevima kada određena vjerska zajednica svoju djelatnost obavlja na teritoriji više država. U našem slučaju, ovo pitanje bilo je moguće riješiti na još jedan način. Prevashodno je trebalo pristupiti zakonskom određivanju položaja vjerskih zajednica, a tek nakon toga trebalo je da uslijedi ugovorno uređivanja preostalih autonomnih prava vjerskih zajednica.

U zemlji nastanka laiciteta, Francuskoj, imovina vjerskih zajednica pripada republici koja je dužna da im tu imovinu ustupi na besplatno korišćenje i pri tom zaštiti sva prava vjernika. U većem broju demokratskih zemalja kao osnov za evidentiranje vjerskih zajednica koristi se njihov jedinstveni žiro-račun. Iako ova doslovna primjena jevanđeoske poruke “dajte dakle caru carevo, a Bogu Božje” prosto ježi predstavnike našeg duhovnog života, onda ne bi trebalo da ih brine njihov stečeni pravni subjektivitet i zagarantovana imovinska prava za čije postojanje bude utvrđen valjani pravni osnov.

U međunarodnoj pravnoj standardizaciji ne postoji svojevrsno tradicionalno vrednovanje vjerskih zajednica, odnosno crkvi, osim ako se ne radi o ustanovljenju državne religije. Ovakav eventualni pristup, za države građanskog ustrojstva, predstavljao bi narušavanje principa ravnopravnosti i jednakosti, što i predviđa naš Ustav.

Možda se u procesnim propustima predmetne javne rasprave i nejasnim obrazloženjima spornih članova Nacrta krije namjera predlagača da se u određenom trenutku odustane od rješavanja ovog statusnog pitanja vezanog za Poglavlje 24. Možda je sve ovo bio samo paravan za veoma problematičan Prijedlog zakona o energetici. Ipak, ovih dana gledali smo u Bijelom Polju, Kotoru i Podgorici školske primjere govora mržnje, kao i njegovu svojevrsnu promociju od strane određenih medija. Povodom ovih događaja, svjedoci smo i licemjernog odnosa civilnog sektora i uobičajne neefikasnosti Uprave policije i Državnog tužilaštva. Tokom ove javne rasprave dobili smo najbolju potvrdu da su budžetska sredstva za razvoj građanskog društva zapravo namjenski usmjeravana na podsticaj agresivnog etnonacionalizma i klerikalizacije Crne Gore. Možda nas iznova podmuklo varaju i zavađaju, prodaju i preprodaju, ali moramo da posjedujemo gordu riješenost da istrajemo između etno-klerikalaca i klepto-mafijaša. Moramo da ostanemo istinska i jedina manjina u Crnoj Gori. Ostanimo slobodni građani.

( Neđeljko Necko Đurović )