Ekonomija

Anegdota - u ono vrijeme “najljepšeg zatvora na svijetu“ polovine 90-ih, ili što bi se u rječniku savremenosti nazvalo “zablude običajnog prava“, uspjelo se nabaviti najvažniji udžbenik jedne oblasti ekonomskog istraživanja, koji je edukativna osnova i nadogradnja rada studentima iz bilo koje zemlje svijeta. Lokalni profesor je vidio udžbenik i zamolio da mu se pozajmi na određeno vrijeme. Nakon nekoliko godina, povratila se knjiška svojina; ono što je nekada bio udžbenik vraćen je u formi kupusare bez korica, sa masnim tragovima i štrčećim koncima. Ta razbucana skupina stranica simbolizuje crnogorsku ekonomiju, akademsku, stvarnu, željenu. I, čisto da se otklone zlonamjerna podmetanja: nije guru u pitanju.

Građanski zadatak je da se podsjete studenti današnjice da je ono što možda ponekad pročitaju, a zove se AB revolucija, poteklo sa Ekonomije. Izabrani ekonomisti tada su umjeli da sjede po kabinetima, iako se sa Univerziteta medijski podigla štafeta tobožnjeg liderstva bukačima bez razloga, koji su Crnu Goru odveli i doveli u ovo vrijeme ekonomije bez ekonomske politike i statusa zaposlenih u simbolici socijalnih krpara. Posljedice takvog kraha, osim velikog i za duboko poštovanje ljudskog suočenja sa greškom izbora pokojnog neprevaziđenog profesora Gluščevića, nikada akademski i društveno-spoznajno nisu sagledani i analizirani na Ekonomiji. Elegantno, iako neodrživo, sve se zaboravilo, ostavilo ispod onih vječito smrduljavih pločica nikada uređenih sanitarnih čvorova iz zgrade na obali Morače.

Ušlo se u novo stoljeće. Ekonomija , pod teškim guruovim patronatom, koji je podržan i štićen od vladajuće političke koalicije i diplomatskih kulisa, što ne umanjuje ni ne uvećava njegovu sistemsku i strukovnu odgovornost, utire put ovakvom poražavajućem ekonomskom stanju crnogorskog privrednog i fiskalnog bića. Guru je sa prvog sprata Ekonomije pametno i top egzekucijom upravljao svime, ovlašćeno praveći “podvodnice“ finansijskih tokova, zvaničnih i tajnih. Međutim, uz njega su bili svi ovi sadašnji profesori, mlađani u povoju i iskusni u ambiciji, odnosno pokušavali da dokuče bar malešne djelove ko zna koliko velikog kolača privatizacionog uništenja Crne Gore. Rijetki su bili van ovih schema masovno odabranog razaranja vrijednosti privrede/zajednice i ostaju u manjini i sjenci i danas.

Onda je došlo vrijeme poslije referenduma, opet većinom predvođenog ekonomistima gdje se guruu u tom periodu stvara konkurencija u novčanim dotocima. Opipljiva je bila štetnost ekonomskih izbora, tipa: pričati i pisati o privatnoj svojini i individualizmu, a dobijati platu i beneficije sa budžeta i iz državnih preduzeća.

Finansijska kriza i teško prizemljenje nakon toga počinju da otkrivaju tragove profesionalnog i sistemskog galimatijasa osakaćivanja ekonomske budućnosti Crne Gore, do tada strogo skrivane. Crnogorska ekonomija postaje vidljiva u dokumentima, nema više zavjesu intenciono željene bezbjednosne tajanstvenosti, odnosno moderno definisane transparentnosti u objelodanjivanju.

U formalnom smislu, Ekonomiji postaju konkurencija izmješteni timovi na privatnim univerzitetima. Za istaći je da crnogorska državna ekonomska edukacija nikada nije imala suštinsku konkurenciju; to je jedino ostalo netaknuto kao bespogovorna norma: ili se upišeš na državnu ekonomiju ili nisi student ekonomije. Crnogorska Ekonomija uvijek je ima(la) svoju svrhu i održivost i stoga je 55. rođendan dostojna prilika da se priča o sjajnim Mirčeti Đuroviću, Branku Petranoviću, Bogetićima, Radi Radoman, Mlađu Šljivančaninu, Miljanu Radoviću, velikoj Bosi Lakić s Šćepom, Karlu Stipaniću, Bošku Glušćeviću, Dragiši Đokoviću, profesorima Jaukoviću, Lakiću, Filipoviću, Ivanoviću i nizu divnih profesora sa beogradske Ekonomije, čiji je doprinos da se dokuče ovih 55 godina nemjerljiv.

Ipak, ekonomija - naše stvarno stanje opravdano plaća cijenu svega što je bila i predvodila u akademskom smislu posljednjih četvrt vijeka. Ono što se u teoriji zove ekonomska politika ovdje je skoro trodecenijski bilo i ostaje štivo za ekspoze nakon izbora, osim u smjernicama zaštite privatnih interesa i privilegovanja selektovanih ino-investitora.

Poštujući pravo studenata da podrže profesore, kao što je to bilo godinu unazad, jer je njihova budućnost u pitanju, ipak je tada red koraka bio izvrnut. Posao profesora je da podržavaju studente da postaju samostalni mislioci, a da to prije svega dokazuju intelektualnim i akademskim oponiranjem premisama svojih profesora. Studentima je zadatak da opovrgavaju i detronizuju teorije svojih profesora, da njeguju i ohrabruju akademsko sučeljavanje, kroz studentsku građansku hrabrost iskazanu putem akademskih radova.

Saglasiti se treba sa argumentom da ne treba upisivati najbolje maturante samo na ekonomiju, već se treba pravilno izraditi metodologija motivacije kroz perspektive razvoja privrednog okruženja. Ali, Ekonomija i politika su zdušno učestvovale u tome da su svi ostali izbori budućih poziva novčano nevažni, u većini. Sistemski je ubijena ambicija generacijama nesistemskim činjenjima mnogih iz akademije i države, ali i činjenjima njihovih roditelja koji nameću netalasanje i potpuno razmaženo foliranje radi utopljavanja u masu. Sada bi svi zajedno željeli da im se povjeruje da studenti/mladi trebaju da budu preduzetnici, a ne državni činovnici i ćutljivi kolektori redovnih zarada.

Živimo i radimo u zajedinici gdje, mada je ovo i vjekovni limit, djeca odavno nisu budućnost, nego nam ih medicinari prljavošću svojih vidika i ruku sahranjuju, a profesori zovu na bunu, dok ih političari okamenjuju u slijepom poslušništvu. A to jeste nažalost bespogovorna, skoro naučna, komparacija sa socijalno devastirajućim posljedicama izbora akademskih i političkih profila 90-ih.

Bolonjski edukativni formalizovani papirološki dometi, a Ekonomija je preteča preuzimanja ovog koncepta rada sa studentima i njihovim obrazovanjem, dostignuti su u Crnoj Gori, i do bola ljudskih neperspektivnih socijalnih tragedija konfirmirani su u onoj brojki nezaposlenih diplomaca ili u sudbinama top profesionalnih profila bez zaposlenja u današnjoj čojskoj, sojskoj, nasilničkoj Crnoj Gori i njenoj getoiziranoj “ekonomiji”, zarobljenoj političkom pripadnošću i uskovidim perspektivama targeta i indikatora internacionalnih investitora prema razvoju malih, ali pristojno profitabilnih, ekonomija .

P.S. Ovaj tekst je trebalo da bude više emancipatorski, jer smo po svim mjerilima UN statistike humanog razvoja srednje-razvijena zemlja (viši rang), što realno nije daleko od ex-YU posljednjih i dalje nedostignutih podataka u godinama taman prije “AB revolucije”. Međutim, osim održive žilavosti malog i srednjeg biznisa koji ohrabruje eventualnu perspektivu rasta i razvoja CG ekonomije, nije bilo prigodnih motiva niti podataka da se 55. rođendan mojeg fakulteta sagleda kroz pink naočare aktuelnih “preduzetnika” različitih profesija, uvijek dobrovoljno patriotski oslonjenih na budžet Crne Gore, a neopravdano sklonih “kulturološkom” ratu protiv crnogorske pizme, koju su razvijali prethodnih tri decenije.

( Mila Kasalica )